Autoportreti hrvatskih slikara iz zbirke Lukin

16.03. – 20.04.2004.
Ponešto o istom

Često puta neki sretni poticaj može uobličiti smisao života, dati mu sudbinski smjer. U jednom davnom razgovoru s profesorom Cvitom Fiskovićem gospodinu Klementu Lukinu razotkrila se ideja o stvaranju kolekcije autoportreta. Od tada, kolekcionirajući punih 40 godina autoportrete hrvatskih likovnih umjetnika, književnika i glumaca Lukin je formirao bogatu zbirku slika, skulptura i crteža. Bez značajne financijske potpore i donacijske geste, zbirka je dostigla zamaman broj od 2000 likovnih radova. U godinama čednog i strastvenog sakupljanja Lukin se radovao svakom novom 'komadu' stječući srdačnu naklonost mnogih umjetnika, ali je i počesto trpio financijski, jer nije mogao pratiti prikupljanje željenih autoportreta. Premostivši mnoge prepreke ipak je zbirku obogatio značajnim likovnim djelima. Autoportret je specifično likovno zrcaljenje vlastite obrazine, ali i izlika da se reagira osobno i slobodno u rabljenju morfološkim idiomima. Zato likovni umjetnici najrazličitijih generacijskih pripadnosti ravnopravno tvore cjelovitost zbirke, jedan kulturološki korpus izrazito značajan i sada već nezaobilazan za povjesnicu hrvatske likovne umjetnosti. O zbirci autoportreta Klementa Lukina samo se ovlaš i sporadično pisalo. Jedna iscrpna obrada tek slijedi. Bilo bi dragocjeno da jednog dana zbog izvornosti same zbirke i kvalitativnog raspona likovnih djela, s toliko ljudske topline skupljenih, doživi stalni postav jer integralna je dionica u povijesno-umjetničkom životu našeg naroda. I ono još neophodno. Samo osobni primjer može aktualizirati i realizirati postojanje osjećajnih vrednota koje tako postaju i opće dobro. To nam posve nenamjerno poručuju Klement Lukin i njegova zbirka. Imamo li oči i dušu ne vidjeti to?

Danijel Žabčić