Ivica Mareković/30 godina stvaralaštva

27.01. – 10.03.2004.

Više od tri desetljeća stvaranja upisano je u opus Ivice Marekovića, slikara stalnosti i mijena, u djelu izgrađenom na postulatima klasične estetike slike. Vezanost uz tradicionalni iskaz samo je potka Marekovićeve umjetničke slobode, osvajanja osobnog slikarskog svijeta, prepoznatljivog i u slijedu faza i interesa pojedinih godina, i konstanti poetike značajne za zadnje vrijeme. Broj radova je uistinu impozantan, s pokrićem kvalitete, te u svakom segmentu zanimljivog likovnog niza nailazimo na ostvarenja pune likovne zrelosti i svježine zanosa. Naučeno obogaćeno talentom dovedeno je već u ranim radovima do izražajnosti, kao zalog svim traganjima.

Zagrebačka škola primijenjene umjetnosti bila je mjesto prvih saznanja i okušavanja, potvrda mogućnosti, te sačuvani radovi iz toga perioda, više su od puke vještine, pa primjerice, crteži uz vjernost dokumentarnog nose i iskru interpretativnog. Ulice su to i kuće djetinjstva, s izglednošću koja danas postoji tek u sjećanju, i dakako, Marekovićevom bilježenju pažljivo promatranog. Gotovo paralelno nastaju figurativne kompozicije intrigantnih odnosa likova, uza zgusnutost scene i izražajnost lica ekspresionističkog karaktera. Određen stupanj deformacije u prenaglašavanju anatomskog, potencira sadržajnu slojevitost postavljene priče. Odmaci od preciznosti perspektive, stiješnjenost prostora, 'manirističke' izduženosti ili razložne 'nezgrapnosti' volumena, elementi su prikaza koji se udaljavaju od doslovnosti stvarnog. Mareković je zadatosti odmjerene slikarske gradnje obogatio slobodnim pristupom, pokazujući i u ranim ostvarenjima značajke autorskog čina. Mladenačkim reagiranjem na životne situacije iskazao je toplinu, ali i stupanj ironije. Ostvarena prisnost i izvjesna žestina uravnoteženi su s primijenjenom likovnošću; sa sretnim prožimanjem različitosti formi - čitkih obrisnih linija, konstruktivnih grafizama i ploha ritmički usuglašenih dominanti. U jednostavnosti i strogosti koncepta naslućivao se prizvuk monumentalnog, u reduciranosti izričaja odražavalo se bogatstvo doživljenog. I poneka veduta ili sakralno zdanje bliski su razinom oblikovnog fragmentima svakodnevnog, s primjenom identičnih kromatskih odnosa, onima ugašene palete na momente približavanja tonskom, s uprisutnjenim tragovima svjetla. Znano prerasta do likovne uzbudljivosti, jer Mareković činjeničnom gigantizacijom ili obratom proporcija daje prizvuk nove izglednosti. Sve rane Marekovićeve slikarske godine imale su vidljivu glavnu struju figuracije, ali i stalnih izleta, pokazatelja umjetničkog temperamenta nesumnjivih potencijala. I u mrtvim prirodama, uz odmjerenost rasporeda predmeta osjeća se napetost oblika, htijenje za otklonom od uobičajenog.

Rasponi motivskih interesa postoje u portretu odnosno autoportretu i aktovima. Mareković je znao istaknuti karakteristične crte lica, ali i zaviriti ispod epiderme. Autoportret nosi i elemente psihogramskog, odraz je raspoloženja. Između dorađenosti i treptaja trenutka nastaje lice sa šarmom neposrednosti, pa i duhovitosti kada ga Mareković simpatično veže s aktom.

Figure s erotskim iskrenjem, senzualiziranih oblina, klasične teme, prilike su za pokazivanje slikarske vještine, dakako obogaćene suptilnošću u oblikovanju tijela žene. Sve nabrojeno integralni je dio Marekovićevog opusa respektabilnih vrijednosti, koji je s druge strane svojevrsna priprema za njegovu bitnu tematsku zanesenost, za pejzažem Posavine i Pokuplja prvenstveno. Riječni rukavci i šumarci oko njih u svojoj atraktivnosti bliski su Marekoviću. I započinje slobodna likovna igra u brojnim varijacijama. Mrljolikošću inzistira na ugođajnosti pejzažnog, zahvaćenog u različitim godišnjim dobima, koja određuju i vrijednosti kolorističke skale. Upisana ljepota ambijentalnog zahvaća svaki zakutak prostora i u kompozicijskom središtu i u razvedenosti scene. Mareković izjednačava taktilitet vode, drveća, traga neba u pastoznosti namaza boje, podvrgnutih strujanju silnica, koje podižu aktivitet mrlja boja. Raskoš prirode u bujanju oblika dobiva ekvivalent u nemiru geste, u oblicima što su rezultat i promišljenosti i slučaja.

Spontanost je to kojom pejzažno dobiva dobiva i odrednicu nepredvidljivog, mijene u interpretaciji srodnog. A mali koloristički pomaci nose drugačiju dojmljivost i u primjerima palete s poštivanjem lokalnog tona, i zvučnosti boje oslobođene kromatske opisnosti. Mareković često odstupa i od pravila naučenog u skladanju boja, te u disparatnosti ostvaruje sjajnu logiku sklada. Nije samo rijeka vodilja njegovog pejzažizma, jer i zdanja reducirana u nizu ulice, s ponekim stablom, isječak su ambijentalnog, podložna varijacijama. U izuzetno brojnim komornim formatima, nekim slikarskim dnevničkim zapisima, uživljavamo se u originalni svijet istinski doživljenih dragih prostora. Sličnost postaje prednost, jer i male novine slikarske kromatike i organizacije stvaraju novi slijed likovne poetičnosti. Otvorene i u dodirivanju apstraktnog, premda nisu gradivne plohe shvaćene kao vid likovne autonomnosti, i gotovo u potpunom napuštanju tektonike motiva sluti se ishodište. Konačno, u razlaganju površine do sitnih partikula, prepoznaje se koordinantni sistem koji je okosnica svih Marekovićevih konstrukcija, nad kojima dominira nervatura poteza kao sinteza likovne, sadržajne ideje i energije, pogotovo koncentrirane u vremenu bolesti. Momentima krize, kada i ruka nije slušala, a slikarstvo je za Marekovića bilo nasušno potrebno. Umjetnost u službi smisla. Pokretač volje. I dogodilo se nemalo čudo. Zadnje su godine najkreativnije i predanje djelu je potpuno. A pejzažno u začudnosti pred ljepotom prirode, njenom veličajnošću svečanost je oku. U nekom vidu sakralnosti. Uzdignuto do patnje u motivu Kristova raspeća. Golgotskom martiriju interpretiranom ekspresivnim grčem. Drugim polom Marekovićevog izraza. Otvorenosti široke geste. Načina kao sastavnice jedinstva stila. U umjetnosti koja traje. Ovom izložbom kao rekapitulacijom prijeđenog promatra se Marekovićeva slikarska prošlost. A ona ima i svoje danas, i, zasigurno, sutra.

Stanko Špoljarić