Slavo Striegl/Grafike

1.10. – 20.11.2005.

Već je i ovaj skroman izbor, sudimo li po broju zastupljenih radova, iz bogatog grafičkog opusa jednog od najstarijih hrvatskih živućih slikara, Slave Striegla (r. 1919.), dostatan da se uvidi raznorodnost njegova umjetničkog izričaja unutar ovog vida likovne discipline. Radovi nastali u razdoblju od 1945. do 1980. godine, odražavaju zamjetan raspon tehnika linoreza, monotipija, crteža izvedenog voskom, litografija, pa i kolaža.

Sama pak tematika ovih listova plijeni pozornost različnošću motiva, repertoar kojih se kreće od aktova, plesa, bitaka, glava-portreta, animalističkih prizora… Otisci su to puni ekspresije, unutarnje energije materijalizirane u ispisu geste majstorove ruke. Tako unutar Strieglovog kreativnog, gradbenog sustava otkrivamo čitavu paletu transkribiranih čuvstava. Njihov zapis u prostoru kadra čitamo kao niz osjetilnih kodova, od kojih svaki posjeduje svoju čulnu rezonancu. U sigurnoj i jasnoj obrisnoj liniji, izvedenom pisaljkom ili urezivanjem, pronalazimo kontemplacijsku mirnoću, koja se postupno zatvara u oblik. Gdjegda ta linija, kao u scenama 'bitaka', prerasta u elastičnu nervaturu koja vibrira u prostoru, pa cjelokupna predstava rezultira svojevrsnom dramatskom napetošću, podvučenom izmjenama očišta pri samom činu sagledavanja.

Upravo u ovim dramaturški koncipiranim sklopovima možemo rekreirati autorski postupak i brzinu bilježenja stvaralačkih impulsa. Kod nekih aktova i scena plesa pak, linija prerasta u brazdu iskrzanih ivica. Teški oblici kao da u sebi utjelovljuju skulptorski čin i ostavljaju dojam opiranja materijala zasijecanjima alatke. Friziranoj i statičnoj anatomiji, zatvorenoj unutar svojih kontura, Striegl svjesnim deformacijama i izobličavanjem daje karakter 'žive', pulsirajuće mase. Tijela koja, kao da u svojoj pojavnosti sadrže sve prijašnje pokrete i navješćuju one buduće.

Nerijetko, te figure prate planovi geometriziranih ploha, koji osim što provociraju dubinsku dimenziju prostora, svojom oblikovnom diskrepancijom i 'pomacima' kromatskih vrijednosti, opstoje kao odjek kretnje ili aludiraju na spremnost oblika da se iznova pokrenu. Kao i ove figure, koje u sebi nose dinamiku kretanja tako su i u Strieglovim 'portretima' nataložene brojne fizionomije. Ovi volumeni predstavljaju ustvari 'univerzalne' potrete. Nagomilani u duhovnom arhivu autora oni svoj krajnji ekvivalent pronalaze u maski, simbolu transformacije, koji poriče osobnost i uspostavlja vezu s iskonskim silama univerzuma.

I na kraju ovog sumarnog prikaza grafičke djelatnosti Slave Striegla, možemo ustvrditi da se upravo u ovom segmentu likovne prakse možda najviše približava Picassu, jer kao i on, Striegl "ne traži već nalazi", pa njegovu umjetnost možemo tretirati kao živu materiju sklonu neprestanom preoblikovanju koje potencira stvaralačka energija.

Borivoj Popovčak