Zlatko Šulentić

Iz zbirke Šulentić Strossmayerove galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
24.05. – 01.07.2005.
Zlatko Šulentić i njegova Spomen – zbirka

Jezici i rječnici često su neprevodivi u druge prostore i drugojačije izričaje. Hrvatska ne može reći kako ima secesiju u slikarstvu, ali može reći kako je u doba europske secesije u Hrvatskoj vladala moderna. Moderna je imala doticaje sa secesijskim ornamentalizmom, ali isto tako i s pariškim impresionizmom, preciznije, kolorizmom. Nikola je Mašić (1852.-1902.) po tome sve, od primjera akademizama, secesionizama, sve do kolorizama. Isto tako možemo gledati Vlahu Bukovca (1855.-1922.), Matu Celestina Medovića (1857.-1920.) ili Menci Clementa Crnčića (1865.-1930.). Neznatan broj godina ih dijeli i sigurno predstavljaju jednu zasebnu generaciju slikara, aktualnog, europskog formata. Teorije o generacijama respektiraju desetljeća, ali iznimke uvijek potvrđuju pravila. Slijedeća generacija hrvatskog slikarstva najslavnija je pojava lokalnih događanja, a odvijala se oko neformalne grupe Kroatische Schule: Nasta Rojc (1883.-1964.), Josip Račić (1885.-1908.), Miroslav Kraljević (1885.-1913.), Oskar Hermann (1886.-1974.) i Vladimir Becić (1886.-1954.). Koliko im danas moramo priznati talente i nauk, bila je to generacija lutanja i traženja likovnog izričaja koji će pomiriti europske aktualnosti, osobne invencije i okruženje življenja.

Trećoj generaciji modernista, ili kako ih još uvijek nazivamo, modernih hrvazskih slikara pripada i Zlatko Šulentić. Generacija se profilirala i okupila oko specifične sinteze kolorizma, ekspresionizma i sezanizma, kao mladenački putokaz prema novim umjetničkim tokovima. Najstariji su tu bili Ljubo Babić (1890.-1974.) i Jerolim Miše (1890.-1970.), pa Vilko Gecan (1894.-1973.), Vladimir Varlaj (1895.-1962.), Marijan Trepše (1897.-1964.), Milivoj Uzelac (1897.-1977.), a sve imena današnjeg slikarskog respekta i divljenja, te umjetničke zavidnosti. Neformalno ih poznajemo kao grupu po Proljetnom salonu, kojemu je i Zlatko Šulentić bio suosnivač 1916. godine u Zagrebu.

Povjesničari slikarstva vole kad autorski opus kojega interpretiraju ima strukturalno zatvorene cikluse i kad se po formalnim karakteristikama može postaviti nekakav evolucijski slijed. Škole i akademije nešto uče, zatim dolaze nova, osobna iskustva i slikarov se pogled na svijet mijenja. Kod Zlatka Šulentića to nije slučaj. Različitosti njegova opusa kao da su različitosti od slike do slike, od motiva do motiva. Izuzetne je likovne kulture od prvih slikarskih koraka i niti jedan strukturalni element nije mu stran niti želi neki zatajiti ili ga odšutiti. Istovremeno u njegovu opusu srećemo osamostaljene geste kista u žitkoj masi boje ili susrete monokromnih, suhih ploha, ali i profinjeno, tankoćutno sjenčanje i toniranje, ovisno o modelu i motivu. Bez dilema, Zlatka Šulentića na slikarskom putu vodi ekspresija prema zatečenim ili odabranim motivima. Od prostora oko sebe, od motiva ili modela izabrat će bit, sukus elemenata i atmosfera, pa na platnu uskladiti sve u cjeline sjećanja, pamćenja ili proživljavanja.

Zlatka Šulentića prate kroz stvaralaštvo ipak dva zajednička nazivnika. Prvi je kolorizam pejzažiste. Svi njegovi prospekti djeluju svježe i spontano, kao trenutna impresija bljeskalice. Međutim, u pomnijem promatranju vidimo kako je svaki ton izabran i dotjeran na paleti, pa tek zatim položen u kompoziciju. Rukopis i kontrasti koje proizvodi djeluju trenutno i osvježavajuće, pa makar bili u noćima, zimama ili na kolodvorima.

Druga karakterističnost nije daleko od prve ili se međusobno prožimaju i opravdavaju. To su Šulentićeva putovanja i slikarski zapisani doživljaji od zagrebačkog vrta, preko kontinenta i mora, sve do Dalekog istoka i Amerike. Možda je Zlatko Šulentić stvarno upijao putovanja i vrijedi nabrajanje Sanje Cvetnić od trinaestogodišnjaka koji je u Beču i Milanu, a sa šesnaest godina posjećuje venecijanski Biennale. Studirao je u Münchenu, putovao u Pariz, a prva samostalna izložba (1921.) mu je bila s motivima iz Španjolske i Afrike. Rijetko kod kojega slikara u opusu imamo toliko zemljopisnih pojmova kao kod Šulentića, ma bili oni samo iz Petrinje, Samobora, Istre ili s Krka, Lošinja i Sušaka. Voljeli bismo tu vidjeti i pokoje sjećanje na djetinjstvo s ocem u Glini i po okolnim selima.

Zbirka Šulentić je posebna cjelina u Strossmayerovoj galeriji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1984. godine, kada je Božena Šulentić ugovorno zaviještala Galeriji 64 slike. S nekoliko kasnijih akvizicija, Zbirka danas čuva 40 pejzaža, od 1921. do 1970. godine, 14 portreta bliskih rođaka, prijatelja ili autoportreta, te 12 slobodnih kompozicija i jednu sklupturu. Većina radova stalno je izložena u prostorijama Spomen zbirke Šulentić, na njihovom, Šulentićevom, Naumovcu, prostorom s kojim upravljaju njihovi dugogodišnji prijatelji i susjedi, franjevci trećeg reda.

Đuro Vanđura