18/04/24 - 18/04/24
Eros i Pornos u djelima hrvatskih likovnih umjetnika
-
- Na slici: Zoran Burojević i Đuro Vanđura
Povijesni let
Ljubav, smrt i nada ezoterijski su fenomeni i zajedništvo postojanja u neprestanom preplitanju u ushićenju s umjetnošću, s ljepotom i s ufanjima, uvijek drugojačijim, iako je riječ samo o jednom djelu. Umjetnost budi uzbuđenja, neprestano drugojačija i neprestano umjetničko djelo drugojačije doživljavamo, s drugim osjećajima, drugim konotacijama, drugim ljubavima. Ljubav je, kako se zna, eros, caritas i agape. Svatko je osjetio energiju erotike, ushit i uzbuđenje u duši, a to je primarno djelovanje, primarna razina umjetnosti. Umjetničko djelo je osnovni produkt erosa. Svaka umjetnost je erotika, budući provocira emocije i psihološke doživljaje koji su usporedivi i opisivi samo sa susretom s dragom osobom, s muškarcem ili ženom koje želimo. U slikarstvu može jednostavni bijeli kvadrat na crnom ili nekoliko plavih poteza na bijeloj osnovi potaknuti emocije, opisive jedino s uzbuđenjem. Tamo gdje nema uzbuđenja, ushita, tamo gdje nema erosa, nema ljubavi i nema umjetnosti.
Prirodno je da umjetnosti, inicijatori i mediji uzbuđenja, tematiziraju i interpretiraju identične osjećaje i duhovne ushite iz svoje svakodnevnice. U europskoj kulturi moramo postaviti razgraničenja nekih civilizacijskih pogleda na svijet i razumijevanja slika, poticaja, razloga i stvaralaštva u svakodnevnom životu. Jasno, zadržavamo se samo u područjima ljubavi, u sferama intimnosti i erotskih susreta. Mi baštinimo civilizaciju staroga Egipta, preko Grčke i Rima, a sve ih imenujemo Antikom. U tim vremenima srećemo prve slike konkretnih spolnih odnosa koji su bili materijalizacije svemira u svom neprestanom obnavljanju svijeta. Svaki dan ljudi svjedoče rađanje, život i smrt oko sebe i univerzum interpretiraju s neprestanim erosom, s uvijek novom kopulacijom koja će dati energiju novom danu, mjesecu, godini ili suncu. Na drugoj su strani slike mimezisa na koje se trebamo ugledati kako bi nam bio u zdravu tijelu zdrav duh. Mimezis je oponašanje biti i srži života, ali umjetnost nije realistična, nego interpretativno slikovita, kako bismo posredno dokučili bit življenja i sutrašnjicu učinili boljom.
Dugo prije i dugo poslije toga na Istoku znaju kako su sve svakodnevne funkcije ljudske i na dobrobit čovjeka. U Indiji ili na Tibetu je eros fundament egzistencije čovječanstva, budući je čovjek Čovjek tek kad je u sintezi, u simbiozi zajedništva, kad su On i Ona jedno. Sjedinjenje žene i muškarca u lotosovoj figuri je kompletan čovjek, jedinstveno, božansko biće. No mi pripadamo Zapadu i naša se civilizacija kreće nekim drugim kolosjecima. Antika je imala mimezis prikazivačkih umjetnosti koje će ti biti uzori, na koje ćeš se ugledati i koje ćeš podržavati. Grčke vaze, pompejanske freske i reljefi rimskih lojanica daleko su iza nas. Koračajući srednjim vijekom ne smijemo reći kako seksualnosti, erotike i intimizma nema, nego prije uočiti kako uopće svakodnevnice nema u umjetnosti. Umjetnost i likovne prikazbe orijentirale su se na duhovnosti, na idealnosti svetaca i bogu milih blaženika. Svijet se razdijelio između carstva ideala, želja, nadanja i kraljevstva svakodnevnih materijalnosti, potreba i nužnosti. S novim vijekom univerzum se ponovno ujedinjuje, a umjetnosti, koliko god se pozivale na uskrsnuće antike, toliko se okreću svijetu oko sebe, životu i pojavama koje ih okružuju. Istina, malo nam je primjera sačuvano za svjedočanstvo kako su sve intimnosti, pa i seksualnosti i erotike bile svagdašnje normalnosti.
Vrijeme ikonoklazme i sakaćenja slika, pa cenzuriranja s preslikavanjima i retuširanjima dolazi s romantizmom devetnaestoga stoljeća. Novi zakoni definiraju morale i određuju valjanosti, urednosti, čednosti, a cijeli jedan segment života izopćuju. Na žalost, baš su se tu našle seksualnosti i erotike, baš je nepodobno postalo ono što život čini boljim i stvara energije poticajnih uzbuđenja, ljubavi i iskrenosti. Međutim, kako u životu biva bez pisanih pravila, krute norme rađaju suprotnosti. U tom vremenu, kulturi koju na žalost još živimo, stvara se pornografija kao eksplicitan odgovor na ono što je nepoćudno i zabranjeno. To je svijet erotike i ljubavnih ložnica koji je postao tema sama za sebe i sama sebi ciljem. Drugo, prikazivačka umjetnost, kad ne može uzbuditi po sebi samoj, pribjegava motivima i temama koje će to uraditi umjesto nje. Svijet primijenjenih medija s poplavom neprimjerenih motiva to najljepše ilustrira.
Danas su sve granice poljuljane u očekivanju neke nove kulture i novih svjetonazora. U vremenu smo čekanja i osluškivanja. Ulazimo u ateljee i tražimo teme intimnih, psiholoških uzbuđenja, koje su podjednake efekte provocirale kod stvaralaca, kao i kod promatrača. Mnoga je olovka, pero ili kist zabilježila trenutak uzbuđenja i neodoljivosti trenutka erotskih ushita i želja. Slutnje i očekivanja, pa oduševljenja ljepotom, atmosferama i detaljima dvostruko su umjetničko zadovoljenje. Autor sebe daje stvarajući novi svijet, a nigdje sebe tako ne otkriva kao u priči o svojim osobnim, najdubljim i najemotivnijim intimnostima. Umjetnost je erotika već sama po sebi. Tamo gdje nema erosa nema niti umjetnosti, bez obzira na žanrove, vrste i rodove. Eros provocira stvaranje, ali isto tako eros ispunjava doživljavanje umjetnosti.
Hrvatski atelieri
Valovi i krila moderne umjetnosti kod Hrvata s kraja XIX. Stoljeća donijeli su nam umjetnike, stvaraoce koji nisu radili isključivo po narudžbama i projektima. Kroz više od stoljeće vremena likovnjaci su podjednako okrenuti svekolikoj publici, kao i sebi samima, vlastitoj okolici, osobnom životu.
Pokraj svijeta izložaba i galerijskih reflektora, slikari stvaraju u intimi ateliera, sami sa sobom ili s modelom. Sigurno su to atmosfere uzbuđenja, koliko u zadovoljstvima s novim kreacijama, toliko u mirisima, slutnjama i maštanjima intimnih odnosa, ili ćuteći uzbuđenja od motiva, od teme, od pogleda ili sjećanja. Maštu golica intimnost i erotski naboj bivstvovanja njega i nje u toplini ateliera, ali je erotsko uzbuđenje i u samom činu stvaranja, u umjetnosti samoj i u njezinim novokreiranim svjetovima.
Erotsko uzbuđenje stvaranja, kreiranja novih svjetova sukladno je i kompatibilno s erosom u svakodnevnici, osobnoj intimi, u sjećanjima ili željenju. Eros stvaranja i konzumiranja umjetnosti identične osjećaje provociraju kao i svaka ljepota erotske intimnosti. Kada se likovno zabilježi upravo taj trenutak životne ljepote i ushićenja, nesumnjivo je erotski ushit dvostruk. Dakle, umjetnici neprestano borave u atmosferi povišenih erotskih naboja, pa njihove mape, ladice i kutije ateliera čuvaju te ambivalentne, između stvaranja i tematiziranja, produkte erosa. Ulazak u atelier i otvaranje slikarskih ladica neupitno provocira moguću retrospektivu tematike stvorene u intimnosti i za intimnost.
Listamo uglavnom radove na papiru, različitih tehnika i stilova, sačuvanih ili posuđenih iz slikarskih intimnosti ateljea, njihovih sanja, maštanja, i oduševljenja. Prvo su tu djela jednostavno s ljepotom tijela, ali ujedno i samim procesom stvaranja. Prirodno, budući je umjetnost u cijelosti erotika za sebe. Čista ljepota između oka i ruke krasi radove Bukovca, Crnčića, Hegedušića, Šohaja, Reisera, Kauzlarića-Atača pa Borića ili Radića. Erotsko uzbuđenje promatrača jednako dolazi od motiva, kao i od samih virtuoziteta realizacije.
Umjetnost je produkt stvaralačkog erosa, ali i poticaji za kreiranje dolaze iz erotskih atmosfera, slutnji, želja ili uzbuđujućih očekivanja. Takove konotacije nude nam Filakovac, Berber, Gecan, zatim Parač, Herman, Rački, Miše i Plančić, Prica i Stančić, Trepše i Uzelac, sve redom zavidna imena iz povijesti hrvatskog slikarstva. Možda bismo trebali posebno zastati kod Tomaševića ili Vaića, koji slutnjama i maštarijama oko erotike dodaju i poneki dašak prošlosti, sjećanja ili snova o prošlim vremenima.
Treća konstanta oko intimnosti erotike kod slikara provlači se cijelom retrospektivom kao interpretacija ili bilješka sjećanja na doživljeno u apsolutnoj privatnosti ili u ambijentu ateljea. Slikarski su ateljei zagonetke i naslućivanja nelikovnih odnosa između modela i autora, kao što to ekspliciraju Lončar, Šohaj, Blažanović ili Svečnjak i tu ne kriju svoje oduševljenje ili nadanje za ljepotom slike koju upravo očekuju, osjećaju ili proživljavaju. Isto tako, slikari su ljudi svakodnevice i hedonisti života u svim fenomenima. Potrebu bilježenja proživljene ili doživljene ljepote, užitka i zadovoljstva gledamo kod Csikosa, Popovića, kod Motike, Žabčića, a osobito intenzivno kod Auera i Kinerta. Na izložbi su i slikarice, kao Anka Krizmanić, Nasta Rojc ili Nada Žiljak, pa iako se tema čini vrlo muškom, crtovlja i atmosfere odaju nam i kod njih iste slutnje, ljepote, očekivanja i zadovoljstva. Isto tako sisački likovni krug, s doajenom Slavom Strieglom na čelu, ocrtava sve tajne i znatiželje slikarskih ateliera.
Izložba ‘Eros i pornos’, retrospektiva erotske teme kroz hrvatsko, likovno stvaralaštvo XX. Stoljeća, nudi posjetiteljima radove i katalog poznatih i vodećih imena u domaćem slikarstvu prošloga stoljeća. Svi posjetitelji će bez ostatka uživati u nepoznatim i neviđenim radovima. Tu su samo ljepote, slutnje uzbuđenja između motiva i dramaturgije realizacija, a pornografije nema, ona je za neke druge, možda u nama samima, u našoj percepciji. Na kraju, neki se slikari predstavljaju u povijesti kao erotomani, a ovdje su uglavnom sva imena hrvatske povijesti koja su eros stvaranja i tematike slila u jedinstvo umjetničkog doživljavanja.
Đuro Vanđura
