03/12/09 - 20/12/09

Slavo Striegl / Velikan iz tišine

Uz 90 godina života i 70 godina stvaralaštva; Izložba održana u Modernoj galeriji, Zagreb.

Gospodin Slavo Striegl živi slikarstvo. Samozatajan kao i uvijek, desetljećima šeće uz Kupu, gleda, promišlja i stvara, miran u vjeri da samo tako može i mora ostaviti trag. Zaljubljen u svoj grad i krajolik slikar se bezbroj puta vraća istim i istinskim, pravim štriglovskim prizorima. U samo prividno mirnim sisačkim rijekama, njihovim teškim ljetnim sparinama i vječnim zimskim maglama Slavo Striegl bezbroj puta tako slika iste motive. Bezbroj se puta zbiljski i u sjećanjima vraća sisačkom mostu, lučkoj dizalici i posavskoj korablji i uvijek u njima otkriva neki novi smisao, novu ljepotu. Jednostavno će reći, “to su voda i zemlja, uvijek isti, ali i uvijek drugačiji… uvijek se isprepliću, pretaču, zamjenjuju…”. Slavo Striegl obično luta posavskim dolinama bez olovke ili kista. Potpuno slobodan samo pod otvorenim horizontom dojmove hvata okom, a onda ih duboko negdje u sebi donosi do ateljea, papira, platna ili stakla. Bilježi tada samo ono važno i istinito. U njegovoj viziji jednostavnosti kao da blijede detalji, reduciraju se potezi. U dahu, u nekoliko linija ostaje čist crtež i precizan obris zapravo magistralnih slikarskih zapisa iz sisačkog kraja i života. Striegl predano hvata svu tu sjetnu atmosferu vode i magle, obrise trošnih čamaca i starinskih zgrada te čudesne im odraze. Rjeđe slika ljude, a češće životinje u jedinstvenu, neponovljivu trenutku i pokretu. Točno kako je vidio i “od srca htio”.

Slavo Striegl sudbinski je vezan za zemlju i vodu gdje je rođen. Životnim i umjetničkim izborom čvrsto vezan uz tihu, blagu dolinu i tri sisačke rijeke, Striegl će iz svoga kraja malo dulje izbivati samo tijekom školovanja na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti. Talentirani gimnazijalac iz bogate sisačke mesarske obitelji u Zagreb odlazi s iskrenim interesom za umjetnost, ali bez velika predznanja. I sam iznenađen što je prošao prijamni ispit, studij započinje kod profesora Marina Tartaglie 1939. godine. Mladi je Siščanin zbunjen pred spekulativnim, filozofskim pristupom velikoga profesora i teško se uklapa u njegov ‘dalmatinski’ slikarski krug, pa ubrzo prelazi kod profesora Vladimira Becića. U novoj klasi Striegl se bolje snalazi. Željno kreće u novi izazov koji pred njega postavlja temperamentni i impulzivni profesor neopterećen teorijama. Becić podržava Strieglovu preokupaciju trenutkom i gestom i potiče ga da sam što više istražuje i otkriva. Upoznavši renesansne i barokne majstore, Striegl se okreće suvremenijim umjetničkim tokovima i eksperimentira tehnikama impresionizma i pointilizma, a težnja koncentracije na isključivo likovno vodi ga k Matissu, Braqueu i Piccasu. Becićevu će slikarsku klasu uskoro preuzeti profesor Zlatko Šulentić, čiji je temperament i pedagoški pristup Striegl iznimno cijenio. Slika sve slobodnije, a istodobno od velikoga slikara baštini uporna preslikavanja uljem na istome platnu, beskrajne analize kojima se danima, tjednima i mjesecima traže prava rješenja. Budući da je Striegl ponajprije rođeni crtač i da je linija bila i ostala temelj njegovog umjetničkog umijeća i najvećega interesa, s lakoćom je i uspjehom savladavao crtačke i grafičke kolegije profesora Krste Hegedušića, Joze Kljakovića, Tomislava Krizmana i Omera Mujadžića.

Strieglove sretne studentske dane predanog rada, ali i vesela druženja s prijateljima, koje rado ugošćuje u ateljeu u Sisku koji mu je otac izgradio u dvorištu obiteljske kuće, prekida drugi svjetski rat. S kolegama Ivom Dulčićem, Albertom Kinertom, Ivanom Švertasekom i drugima mobiliziran je u domobrane, a od mogućeg odlaska na ratište u proljeće 1944. godine spašava ih profesor Krsto Hegedušić angažmanom na izradi fresaka za crkvu u Mariji Bistrici. S krajem rata radovi su obustavljeni, a slikari se vraćaju u Zagreb. Striegl pješači kući da obiđe roditelje, ali je u Sisku uhićen i završava na golgoti križnoga puta. Poslije će o tome reći – ‘nisam se bojao. Od umora i iscrpljenosti – hodao sam po inerciji, bez razmišljanja, a zamišljao sam da slikam’. Na križnom je putu Striegl mnogo propatio, ali se s njega vratio još jači, čvršći i veći.

Nekoliko je poslijeratnih godina posvetio isključivo slikarstvu i sve je i svoje i tuđe, a duboko proživljene traume pokušavao prenijeti na papir i platno. Dugo ga je još pratila nesreća – otac mu je kažnjen zatvorom, imovina konfiscirana, a atelje oduzet, pa se iz toga strašnoga vremena sačuvalo samo nekoliko kroki crteža i monotipija, akvarela, tempera i ulja na staklu, tamnih i zatvorenih u patnji i bolu. Upravo se iz toga mraka Striegl junački okreće upravo na suprotnu stranu, k novoj ljepoti – posavsko-pokupskom ambijentu, vodi i mulju kao svojoj trajnoj opsesiji. Najčešće radi akvarelom i olovkom. Uvijek ostaje vjeran figuraciji, ali izraz stilizira redukcijom detalja i poteza.

Istodobno počinje raditi u sisačkoj gimnaziji. Za katedru dolazi protiv svoje volje, ali uživa raditi s mladim ljudima u kojima svojom toplinom i predanošću umjetnosti lako budi smisao i zanimanje. O svome će tridesetogodišnjem profesorskom radu kasnije reći: “Svojim učenicima dao sam sve što sam znao i što sam mogao. Svoju volju, osjećaje i sposobnosti. A trebalo je samo probuditi tu djecu iz sna kojim spava cijela naša Posavina. Ništa više!… ” Stalne školske obaveze ostavljaju Strieglu manje vremena za slikanje, ali i dalje mnogo radi. Ilustrira za novine i časopise, dizajnira plakate, povelje i priznanja i izrađuje čak i medalje. Na slikama se motivi Kupe i Siska u svim metamorfozama godišnjih doba i osvjetljenja smjenjuju s ljudskim prizorima i sudbinama.

Strieglova putovanja po europskim galerijama i pomna istraživanja starih, ali i kubističkih i futurističkih majstora rezultiraju duboko potresnim prikazima ljudske patnje. Djela nastala šezdesetih razdvojenim bojama i razlomljenim plohama odzvanjaju iskonskim bolom i ratnom tragedijom. Sa strašnim se stradanjima Striegl nažalost sreće ponovo 1991. godine, kad u podrumu slika ciklus Cvjetovi rata, posvećen Domovinskom ratu i svima koji pate. “Slikar slika ono što doživljava, bila to radost ili bol. To treba baciti na platno. No, to je i dio mene, moj odgovor vremenu u kojem živimo”.

Potkraj devedesetih slikaru slabi vid, ali za crkvu Svetoga Križa u Sisku slika četrnaest postaja Križnoga puta i dva izrazito velika platna sa svetačkim likovima. Slika na velikim formatima i izrazito svijetlom, ‘sunčanom’ paletom.
U posljednje doba Slavo Striegl ponovo radi kolaže. U vječnoj se ljubavi prema jednostavnosti često okretao kolažnoj tehnici kao osvježenju od slikarstva, neophodnu odmaku koji tijela svodi upravo na čiste siluete i crteže. Danas kad mu je vid sveden na obrise Striegl upravo u kolažu nalazi ono bitno, sažete unutarnje plohe bez nepotrebnih detalja.

Slavo Striegl će o sebi skromno reći: slikarstvo je moj život, ali naslikao je zaista mnogo. Strieglova suvremena figuracija, stotine krokija ljudi, životinja i pejzaža, crteži olovkom, ugljenom, kistom i svijećom, akvareli, ulja na platnu i staklu, monotipije, kolaži i prinosi u grafičkom dizajnu nesumnjivo ga uvrštavaju među nezaobilazne klasike hrvatske likovne umjetnosti. Striegla je umjetnost toliko obuzimala da za svoje djelo nikada nije tražio zagovora. Toliko je iskreno vjerovao u mit o slikarstvu da se nikada nije opterećivao samopromocijom. Izlagao je relativno rijetko. Samostalno tek u Karlovcu u Zorin domu 1971. godine i u Zagrebu u Galeriji Školske knjige 1985. godine i Galeriji Mala 1997. godine. Muzej Siska šezdesetu je godišnjicu života Slave Striegla 1979. godine obilježio retrospektivnom izložbom koju je pratila i monografija, a kasnije su studijskim izložbama predstavljeni i ratni ciklusi Bitka kod Siska 1993. godine i Cvjetovi rata 1994. godine. Povijesna je bila i tematika izložbe Odjeci iskona u sisačkoj banci 1995. godine. Gradski muzej Sisak pripremio je i veliku retrospektivnu izložbu u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika 1997. godine sa čak četiri stotine Strieglovih djela različitih tema i tehnika. O značaju opusa Slave Striegla svjedoče i knjige Zorana Burojevića Slavo Striegl (Gradski muzej Sisak, 2003) i Striegl Animalizam (Gradska galerija Striegl, 2009).

Modernoj galeriji je čast obilježiti početak novoga desetljeća života i stvaralaštva Slave Striegla. Izlažući tek supstrat velikog djela, krajnje sažet izbor radova iz autorova vlasništva i iz fundusa Galerije, preostaje nam samo napomenuti da je vrijeme očito na strani velikog majstora iz tišine.

Lada Bošnjak Velagić

***

Povučen i nenametljiv, slikar Slavo Striegl se čitavoga života posvetio svojem radu kao najneposrednijem dijalogu sa svijetom oblika i s manifestacijama prirodnih ritmova. Njegovu osamljeničku poziciju svo je to vrijeme jačala nebriga za uspjeh i slabo praćenje “oscilacija ukusa”, odnosno zbivanja u većim likovnim središtima, a posljednjih godina njegova je izolacija i generacijska, jer je ostao na poprištu kao jedan od rijetkih slikara formiranih davnih četrdesetih godina prošloga stoljeća – dakle, kao umjetnik s šezdesetipet godina kontinuiranoga radnog vijeka.

Izdvojena pozicija rezultirala je manjim odjekom izvan užega ambijenta djelovanja, no omogućila mu je veću sabranost na vlastitim predilekcijama i samonametnutim zadatcima (uz nemali angažman na pedagoškom radu). Od samoga početka slikarskog bavljenja to je značilo biti u dosluhu (zapravo: u dovidu) s atmosferom i svjetlošću zavičajnog krajolika, a posebno s najraznolikijom pojavnošću životinjskoga svijeta, s vitalnim kolopletom bujnoga bestijarija iz svojega okoliša. Dakle, Slavo Striegl je vrebao pogledom da uhvati karakteristično treperenje zraka i svjetlosne mijene u krajoliku, te lovio okom da zadrži specifičan pokret grive i repa, krila ili kljuna odabranoga animalnog “modela”. U tu je svrhu razvio posebnu sposobnost brze reakcije, svježe improvizacije, zgusnute koncentracije, pa je najveći broj radova realizirao u tehnikama akvarela i crteža, a svoje je skice i krokije izvodio podjednako tušem i olovkom, kredom i pastelom, kemijskom olovkom i flomasterom.

Po svojemu animalističkom opusu Slavo Striegl svakako zauzimlje jedno od prvih mjesta u čitavom hrvatskom slikarstvu. I količinom – s oko tisuću sačuvanih radova – i kakvoćom – živošću crte, gipkošću mrlje, zvučnošću boje – njegovi prikazi pijetlova i konja, mačaka i koza, bikova i sova, srndaća i krava, purana i riba, pauna i ptica itd. iznimno su sintezni i amblematični; nježni kad treba a žestoki kad je nužno, uglavnom veristički no povremeno i stilizirani, katkad dovoljno opisni no najčešće jezgroviti.

Mogli bismo također Striegla pohvaliti kao rapsoda zavičajnog prostora, iznimno uvjerljivog slikara sisačkih veduta i najpažljivijega bilježnika praskozornih i sutonjačkih vidika posavsko – pokupske regije. Neosporna je istina da je genius loci posebno značajan movens njegova djelovanja, te da se rodnom mjestu odužio i nizom primijenjenih radova, no odveć je restriktivno, pa utoliko i netočno, svoditi ga na lokalno mjerilo. Uostalom, većinu mogućih priznanja iz domaće sredine već je s razlogom primio; štoviše, već je dugo vremena shvaćen i kao “dobri duh” grada Siska.

Ali Slavo Striegl je svoju (koliko sudbinsku toliko i namjernu) izolaciju pretvorio u poticaj za produbljenje bavljenja značajnom mu problematikom, a svoju antejsku vezanost za rodni kraj prihvatio kao izazov nalaženja univerzalnih vrijednosti. Na tragu postimpresionističkih premisa kaptiranja trenutnih vizualnih dojmova, a u duhu slijeđenja ekspresionističke temperamentne gestualnosti, stvorio je već u svojim ranim kreativnim godinama prepoznatljiv individualni izraz. Istina, najradije i najprimjerenije služio se tehnikom akvarela, u kojoj je mogao stenografski i kaligrafski intervenirati linearnim naznakama, a prepustiti mrljama da ožive ozračje blagim svjetlosnim prelazima. Rado je također koristio i monotipiju, upravo zbog gipkosti i tečnosti nanesenoga pigmenta, odnosno stvaranja efekta fluidnosti materije.
No Striegl je našao načina da i u tradicionalnoj tehnici ulja na platnu utisne nezamjenjiv pečat. Bilo da je slikao zaobljenom, ondulatornom konturom, bilo da je stilizirao u geometrizirajućem, kubizirajućem ključu, uvijek je kromatskom homogenošću postizao pun učinak. No možda je još osobnije rezultate ostvarivao u uljima na staklu, gdje je glatka površina podloge stimulirala brzu i neposrednu slikarsku akciju, a nanosi boje omogućavali su bolje stupnjevanje svjetlosnih razina, prostornih planova. Crtežima tušem i grafikama dokazao je sposobnost krajnje pročišćenog dijaloga crte i mrlje.

Životni opus slikara Slave Striegla dragocjena je dionica hrvatskog slikarstva, dopuna vitalističkog, biofilnog smjera, cjelovito poglavlje prirodnog i elementarnog odnosa prema vizualnim fenomenima. Posebno je važan njegov ulog u pejzažistici i animalistici druge polovine dvadesetog stoljeća, s nizom upravo antologijskih dometa. Unatoč slabljenju vida tijekom posljednjih godina, umjetnika nije napustila želja i potreba za stvaranjem, a nije mu oslabila ni koncentracija. Dapače, kad se odlučio izražavati tehnikom kolaža, to jest koristiti se uvećanim plohama i obrisima izrezanoga raznorodnog papira, dopro je do nove sinteze i purističke ili minimalističke reduktivnosti, te na taj način potvrdio jedrinu i gustinu svojega viđenja.

Djelo Slave Striegla nije ostalo sasvim nepoznato stručnjacima i ljubiteljima slikarstva, no nipošto nije prihvaćeno u čitavoj širini kakvu zaslužuje. Zagrebačka retrospektiva prije desetak godina ukazala je na najvažnije aspekte života i rada, no ovaj sažeti izbor u autoritativnoj Modernoj galeriji treba još jednom upozoriti na specifičnu težinu čitavoga ostvarenog korpusa, a posebno na novija djela koja uspješno i sretno zaokružuju dugo stvaralačko djelovanje. Uvjeren sam da će susret staroga majstora sa zagrebačkom publikom biti obostrano obogaćujući, prožet zasluženim odjecima.

Tonko Maroević

Oznake

prethodna izložba sljedeća izložba
povratak na izložbe
Gradska Galerija Striegl, 2018. Sva prava pridržana. dizajn: Sven Sorić | izrada: Viktor