16/04/24 - 24/12/05
Tin u djelima hrvatskih umjetnika
Uspravna Tinova uspavanka
Plodove zemlje i darove duha Tin Ujević ostvaruje u općečovječanskome skladu radosti i bola. Njegovo je pjesničko pobratimstvo lica u svemiru, u raskošnu jeziku hrvatskom, isklesano u kamenu ujevićevskog zavičaja u Krivodolu, s otajstvenim odrazima izabiokovskoga Mediterana. Berba grožđa ovdje postaje gozba riječi toliko naravnih i ritmički živih da nam Tinova pjesma, čim je izustimo, postaje životnom suputnicom, šaputavom skladnjom na stazi propitivanja misli i senzacija.
Gorostasan pjesnik svetofranciskanske skromnosti i ljubavi, Tin je, lucidnošću svoga uma i snagom duha, golemim istraživačkim i stvaračkim radom na Knjizi, izgradio ‘dvore btika’ oblikujući puninu svoje pjesme, i svoga teksta, u tvoračkom dosluhu s nacionalnom baštinom i svjetskom duhovnom riznicom. Legendaran još za života, on se i danas iznova nadaje našemu pogledu o svojoj izuzetnoj nutarnjoj energiji krša, vanjskoj pokretljivosti, refleksivnošću koja poima ‘dobar svemir sa svojim mrvicama sira, sa svojom purom zagorjelom i hljebom od kukuruza…’ (Vreva, berba).
Makar je Tina jedan od njegovih imperativa ‘svjetskog putnika’ upućivao uvijek prema Jugu, put se je njegov ipak odvijao uglavnom sjevernije, pa je tako jedno od njegovih važnih stvarateljskih razdoblja ono sarajevsko, epoha znakovita, ali nedostatno rasvijetljena, spram koje se spuštamo stihovima pjesme ‘Most na Miljacki’:
Satima se oblaci spremaju i kupe.
Vuneni, sasvim blizu gradu
Kao haljine zagasite polako se vuku,
Skoro na domaku ruku.
Uskoro ćemo biti u oblacima.
Sud, pošta i telegram, kazalište i Hram
jesu kutije i sanduci nad kojim oblaci kuljaju.
…
Markantan lik čovjeka i pjesničkoga barda, sudbinski srođen s pjesmom, s jezikom Marulovim, hermetični Radnik s vedrinom boja južnoga neba, Tin Ujević – orisan, naslikan, skulptorski imenovan, prikazan po mjeri sustvaračkoga prepoznavanja – poziva nas u svoje djelo, u svoj život.
Mile Pešorda
