Projekt Dnevnik

Nevena Petra Piližota

Ako je bijeli papir „zemlja čudesa“[ Parun, Vesna, Ptica vremena, Zagreb, 1996, str.6.], onda su svi crteži iz ciklusa „Dnevnik“ dokazi jedne nevjerojatne pustolovine, kao da su fragmenti najrazličitijih bajki upleteni u ljuljačku, mrežu za ugodniji san. Naslov svakog rada sadrži datum nastanka istog, čime je naglašena „uloga“ svakog crteža kao dnevničkog zapisa. Crteži su pokušaj obilježavanja odnosa Subjekta prema okolini, bilo simbolički kroz cvijet lotosa, bilo sa aspekta onih koji su u (ne)posrednoj relaciji sa Subjektom. Zapravo, svaki crtež otrgnut je sa krošnje privatnosti shvaćene kao mitski teritorij.

„Informacija je podatak, fotografija, crtež, film, izvješće, akt, tablica, grafikon, nacrt ili drugi prilog, koje posjeduju, raspolažu ili nadziru tijela javne vlasti, bez obzira na izvor, vrijeme nastanka, mjesto pohranjivanja, na način saznavanja, na to po čijem je nalogu, u čije ime i za čiji račun informacija pohranjena ili drugo svojstvo informacije.“[ Zakon o pravu na pristup informacijama, čl.3. stavak 1, točka 3.] Spomenute definicije i obrazloženja termina informacije, poslužili su mi kao smjernica u traženju odgovora na pitanje „što je autor?“ (M. Foucault). Pitanje koje sam si postavljala jest povezanost informacija sa napretkom individue i društva, gledano i sa kulturnog aspekta. Sam konzumerizam, brendiranje fragmenata potrošačkog društva, fenomeni su koji vode postavljanju pitanja u kojem omjeru je u takvim zbivanjima zastupljena sama umjetnost? Poprima li ona sasvim nove oblike ili se radi o integriranju njezinih vrijednosti u cjelinu koja se u bitno ne odvaja od prvotnog stanja? Na koji način je moguće kvalitetno apsorbirati ponuđene informacije, reducirati one manje potrebne, saznati kako potencijalnu iracionalnost potkovanu „konzumerističkim“ rajem izbjeći u najvećoj mogućoj mjeri, a uz sve to, po mogućnosti i dalje postati i ostati građanin svijeta koji će u punoj mjeri uživati sve blagodati koje su mu ponuđene, ali i paralelno s tim svijetu nuditi svoje vlastite?

Dnevnički crteži poslužili su kao svojevrsni spacebook, likovni komentar na doba hibridnosti, komentar koji očitava bilo vremena kroz autoportrete, portrete, pejzaže, animalizam, pa sve do estetiziranja hrane ili odjevnih predmeta. Kaloričnost crteža nagovještava njihovu mogućnost produženja ili nastavljanja istih. Dnevnik je mozaik, život je mozaik. Raznovrsnost motiva podcrtana je neravnom linijom života, linijom olovke koja označava prisutnost. Čak i prikaz radnog stola i stolice označava prisutnost odsutnošću. Nedefiniran(i) subjekt(i) pletenja čipke od novinskog materijala svjedoci su cikličkog ponavljanja geste usložnjavanja, ispreplitanja. Ulice grada postaju kulisama poglavlja rastvorene knjige.

Gdje je linija premještanja iz oblasti života u demokraciju umjetnosti? Cvijeće govori svojim mirisom, more svojim valovima.

Zapravo, vrijeme kao nužni faktor u vrijednosnom nijansiranju Projekta doprinosi oblikovanju Subjekta koji egzistira i mijenja se s njim; vrijeme postaje „saveznikom“ u ostvarenju prvotne vizije, element koji nužno prati sam čin posvećenja onome što se radi. Ovo dnevničko zgušnjavanje emocija bavi se preispitivanjem, uvjetno rečeno, tradicije gledanja, pogledavanja, bilo da pod tradicijom podrazumijevamo sedmogodišnji ili neke druge cikluse. Akromatskim oduzimanjem značenja jedne vrste, kolažiranjem novinskog materijala dodaju se značenja druge vrste. U svakom slučaju, ne radi se o slaganju crnih i bijelih kvadrata da bi iskonstruirali priču, već o pokušaju spoznavanja onog izvanjskog, da bismo posredno pokušali otkriti ono unutarnje.

Crtež kao slika
Dovoljno glasna, dovoljno tiha.

Projekt je započeo 2013. godine i još uvijek je u tijeku.