04/08/11 - 31/08/11
Izložba studenata 2011.
DISKURZIVNI ASPEKTI SLIKE
»Mi smo u epohi slika, slika koje pripadaju različitim materijalnim praksama, različitim oblicima ponašanja i djelovanja i one djeluju na naše tijelo intenzitetom kojeg zovemo umjetnost.« – Miško Šuvaković
Gradska galerija Striegl je još 2004. godine započela ‘izložbeni koncept’ skupnih izložbi mladih sisačkih studenata, kao i onih koji su na bilo koji način vezani za Sisak, a koji studiraju na likovnim (umjetničkim) akademijama. Gledajući iz sadašnjeg aspekta, Sisak je dobio mlade generacije uspješnih umjetnika, donedavnih studenata, a među kojima su: Marko Tadić, Ana Ugarković, Petra Brnardić, Ivan Novak i Kristina Mareković, dok nove, još mlađe generacije tek čeka. Tako ćemo na ovoj izložbi imati priliku vidjeti radove Katarine Fabijanić, Martine Gulan, Petre Nježić i Gorana Nježića.
Diskurs, ta često spominjana imenica brojnih tekstova koji se bave analizom suvremene umjetničke prakse, ne pojavljuje se slučajno i u naslovu ovog teksta. U kontekstu skupne izložbe studenata postavljene u Gradskoj galeriji Striegl, diskurs se nameće kao označitelj i početna točka u pokušaju interpretacije ovdje izloženih radova. Ta tvrdnja razložna je već na prvi pogled, jer svaki od ovih mladih autora istražuje medij slike, dok svaki od radova ima jasno razrađen vizualno-metaforički jezik koji dovodi u vezu odnos slike i okružujuće joj stvarnosti.
KATARINA FABIJANIĆ vizualni jezik svojih slika-objekata reducira na kompozicijsku igru apstraktnog govora boje i geometrijskih formi koje se, ili zadržavaju unutar dvodimenzionalne plohe slike ili se trodimenzionalno protežu u prostor. Entitet slike kao objekta Katarina problematizira dvojako. S jedne strane, postavlja slike u međuodnose, stvarajući privid njihove međuovisnosti i nemogućnosti iščitavanja jednog objekta bez postojanja onog drugog, dok s druge strane pojam slike dezintegrira i proteže na grafički medij, istražujući pri tom optičko-prostorne efekte.
MARTINA GULAN koristi medij slike u njenom klasičnom obliku – ne izlazeći van njenih fizičkih okvira i koristeći se platnu najbližom tehnikom ulja. No, obrat se događa na razini čitanja sadržaja i to ne onoga što je prikazano, već onoga što nije. Šuma i vespa kao dva prepoznatljiva ikonografska modela impliciraju višeznačnost – bilo da se radi o krhkosti ljudske egzistencije ili mističnosti slike kao ekstraktu prirode.
PETRA NJEŽIĆ proširuje polje slike u društveni prostor – slijedeći maksimu ‘slika je ono što želiš da bude’. Tretira sliku kao proces čiju cjelovitost i kompleksnost ne uvjetuje sam fizički akt slikanja, već čitavi sklop temporalnih i socijalnih faktora. Autorica upućuje sugovornika na intervju s apstraktnim vizualnim sadržajem svojih slika.. Na taj način, tekst i slika postaju zatvorena diskurzivna cjelina kojom Petra identificira svoj rad, istovremeno upućujući na neposrednu percepciju.
GORAN NJEŽIĆ virtualizira fizički realitet slike, od koje u fizičkom prostoru ostaju tek njene dokumentacijske naznake. Referirajući se na modernističko-dadaističke postulate dovodi u pitanje autorstvo umjetničkog djela i što umjetničko djelo čini umjetničkim. Od promatrača se traži doslovno uključivanje u potragu za vizualnim sadržajem čija virtualna manifestacija ukazuje na neizvjesnost naših predodžbi o tome što je za stvarni rad.
***
S. ČAMBER: Autorska izložba dr. Miška Šuvakovića “Hibridno-imaginarno” u novosadskom MSLU; Mapiranje problema pojavnosti slike, Građanski list, Novi Sad, 23.11.2006.
