15/04/10 - 07/05/10
Ana Ugarković / Presjek_Print
Što je Umjetnost? Tko je umjetnik?
Na pitanje odgovaram pitanjem: »Što umjetničko djelo čini umjetničkim?« Pri tom, moguća eksplicitnost i relativnost odgovora, izaziva trajnu nelagodu. Svijest o ‘plinovitom’ stanju dosadašnjih spoznaja, nameće neizvjesnost istine. Umjetnik je taj koji uistinu stvara, zar ne?
Umjetničko djelo i umjetnikovo djelovanje nisu više razumljivi običnim viđenjem, barem ne u vremenu kad ih više ne možemo razlikovati od svakidašnjih, utilitarnih srodnika. Tumačenje umjetnosti i njene biti ne razlikuje se od tumačenja i spoznaje vremena u kojem živimo.
Je li isto reći i kako svođenje umjetnosti na najčišću bit, nije ništa drugo nego gesta koja potvrđuje ljudski ego? »Može se učiniti nešto za Nešto, i na taj način ostaviti trag u svijetu. Svi ostali ciljevi, funkcije i aspekti umjetnosti – udovoljavanja bogovima, stvaranje ljepote ili istraživanje ideje – dolaze nakon ‘činjenice i egu’«.
Fokus s objekta pomaknut je na subjekt koji ga izražava. Subjekt identificira sadržaj i način prezentacije koji se dalje ‘iščitavaju’.
Spoznajni putovi umjetnosti ističu potrebu komunikacije između nas kao promatrača i umjetničkih danosti, objekata i iskustava koja često nisu određena vidljivim, već i nevidljivim kategorijama. To je trajna igra u svijetu koji nije zadan.
Prostor
Prostor je dio formalnog sadržaja rada. Oznaka materijalnog i duhovnog svjedočanstva ‘lokalnih mjerila’. Pojam prostora u ovom slučaju obuhvaća i vanjski i unutrašnji i njihove međuodnose. Pitanje je granica…ne onih isključivo teritorijalnih..već i onih drugih..možda mentalnih? Nedokučljivih?
Prostor – simboličan ili ne? Identična dvojba onoj koja (ne)želi povezati tijelo s prostorom. U početku se ništa ne događa, već samo zabilježeno stanje: praznina i punina, blijedi i mjestimični tragovi prošlosti i mnoštvo mogućnosti koje lako mogu prijeći u ograničenja.
Prvim pokušajima uvođenja privatnog (umjetničkog mišljenja) u javno (prostor) javlja se opasnost rastvaranja i demistifikacije intimnog. Građa rada ipak je stvarni životni pribor. Izlaganje emocija?
Kako oblikovati prostor nevidljive stvarnosti?
Prostor je kuća, sastavljena od interpolacija, unutar koje započinje ‘tijelo rada’ – posrednički medij između promatrača i ‘prizora’.
Vrijeme
Uključivanjem faktora egzistencije kao oblika i metode rada, umjesto konkretnih formi, istovremeno se uključuje i faktor vremena kao umjetnički modus operandi.
Vrijeme je kategorija, koja povezana s prostorom, određuje pojam ‘osobne migracije’. Vrijeme odlaska. Vrijeme dolaska. Sva vremena od – do, doživljena u brojnim međuvremenima. Promjenjivost percipiranja vremena uvjetovana je subjektivnošću sasvim osobnih stanja.
Identitet
Gotovo uvijek se događa slijedeći međuodnos: identitet promatrača – identitet umejtnika – identitet umjetničkog djela. Koliko se razumiju? Zamislimo da je identitet, u ovom slučaju, imaginarno stanje duha. U potpunosti trenutačno i podložno promjenama.
»Kako ući u polemiku s osobnim identitetom u odnosu na širi kontekst ako se zna da je upravo on satkan od intimnih, privatnih, javnih i globalnih razina? Što manipulira mimezisom – tijelo, osobni predmeti, vrijeme, intima, ono virtulano?«
Nije mimezis središte fokusa, već bilježenje procesa uvođenja privatnog u javno. I dalje traje nemogućnost lociranja etičkog u kolektivnom identitetu.
Fotografija je u ulozi tzv. ‘pametne slike’. Dio je proživljenog identiteta. Ima mogućnost izravnijeg »uvođenja osobnog života u umjetnost«.
Uzmite u obzir da »potiskivanje važnosti informacije na fotografiji može biti putokaz ili ključ za razumijevanje«.
Postoji mogućnost poistovjećivanja s identitetima drugih. Pitanje Ane Mendiete. Pitanje Louise Bourgeois. Entitet je isto što i identitet?
Izostavljanjem vlastitog lika iz fotografije, umjetnica stvara surogate vlastite prisutnosti. Ono što bilježi je samo trag koji je ona ostavila u prostoru..komadići stiropora..
Pitanje identiteta je pitanje koje problematizira fundamentalni umjetnički proglas, a to je: »ja sam ovdje!«
Okolnosti
Empatija.
Ono što vidimo i ono što je gledano.
Što nije više nego što ovaj rad jest.
Alma Trauber
