29/11/13 - 18/12/13
Munir Vejzović / Orfejev pjev
-
- Atelier, 2012., ulje i kolaz na platnu, 175×206 cm
-
- Atelier, 2013., ulje, tempera i kolaz na platnu, 180×210 cm
-
- Autoportret, 2005., bronca, 40x24x18 cm
-
- Bakanal, 2012., ulje na platnu, 160×200 cm
-
- Cirkus, 2013., monotipija, 53×36 cm
-
- Cirkus, 2013., ulje na platnu, 200×250 cm
-
- Kentaur, 2006., 27×18,5×9,5 cm bronca
-
- Ležeći akt, 2013., ulje na platnu, 90×120 cm
-
- Orfej i Euridika, 2013., monotipija, 39,5×54 cm
-
- Orfej i Euridika, 2013., monotipija, 54×42 cm
-
- Orfejev pjev, 2013., monotipija, 39,5×54 cm
-
- Posjeta, 2010., gvas, tinta, pero i kolaz na papiru, 50×41 cm
-
- Slikar i model, 2011., tinta na papiru, 31×41 cm
-
- Slikar i model, 2011., gvas, pastel i tinta na papiru, 41×31 cm
-
- Zena s janjetom, 2006., bronca, 27x18x15 cm
-
- Žena u fotelji, 2013., ulje na platnu, 150×100 cm
Potvrđen kao uspješan portretist, afirmiran kao slikar gradskih veduta i razvedenih krajolika, dokazan kao tvorac suptilnih mrtvih priroda, slikar Munir Vejzović ipak se najradije prepušta maštarijama i sanjarenju, evaziji u svijet idiličnih prizora i idealnih likova. Umjesto da radi po zbiljskom motivu, da reinterpretira viđeno i stvarno postojeće, on sa svojim kadrovima evocira i priziva neke mitske i arhetipske situacije ili komponira, kombinira, vješto bira iz riznice klasične ikonografije i fantastično-simbolične tematike. Kao što se pjesnik služi alibijem stvaralačke slobode, licentia poetica, vodi Vejzovića da svoj atelier zamišlja kao prostor susreta sa stvarima i bićima onostranih protega, s ljepotama i intenzitetima što nadmašuju ovozemaljske koordinate.
Ponajprije je sam motiv ateljea prizorište životnih kompenzacija i sublimacija. Predstavljajući slikara, s jedne strane, s druge mu, sučelice, stoje ili zanosni aktovi ili pak prikaze nesvakidašnje izazovnosti i moći. Univerzum slikareva zamišljanja prirodno se širi na ambijent cirkusa, na ljude nesputana ponašanja ali iznimne sabranosti i vještine, svojevrsne umjetnike življenja. Isto je tako privlačan imaginativni izlet u prigode opuštena druženja i senzualnog uživanja, pa je Vejzovićeva omiljena tema Bakanala, gozbe, odmora u prirodi, jednom riječju: erotsko-gastronomske ili pastoralno-arkadijske sanjarije.
S obzirom na navedeni repertoar predstava i prikaza, te dominantnu figurativnu orijentaciju, logično je da je Munir Vejzović također u dijalogu s likovnom tradicijom. Štoviše, dio njegovih radova svjesno je odavanje počasti ili starim majstorima ili prethodnicima što su probijali nove puteve izraza. Nemiran i trajno u preispitivanju, on je morfološki vrlo raznolik, povremeno lirski nježan i kromatski istančan, a povremeno oblikovno tvrd i rezak, te koloristički žestok i zvučan. I stilske odrednice idu od fovističkih ili čak postimpresionističkih varijacija pa do kubizirajućih redukcija, sve do samoga ruba apstrahiranja od predmetnosti.
Isto tako lako je primijetiti kako se Vejzović okušava u mnogim i raznolikim tehnikama i disciplinama, kako je gotovo podjednako suveren kao slikar i kao kipar, kako je svjež i ležeran akvarelist, a sustavan i discipliniran grafičar. Naravno, jezgru oblikovnih rješenja naći ćemo u crtežima, krajonima i tuševima, a neke od najneposrednijih iskaza urođenoga mu senzibiliteta prepoznat ćemo u nadahnutim monotipijama, jednokratnim emanacijama nakupljene energije i iskustva. Ovom izložbom nudi se samo djelomičan uvid u neke aspekte i aktualne tendencije Vejzovićeva rada, odnosno zavirujemo u njegovu radionicu u trenutku višestrukih okušavanja širokoga raspona.
Izložbu u Sisku zaokružuje nova, dosad neizlagana slika ”Cirkus”. Tu je u velikom formatu Vejzović razigrao mnoge svoje likovne potencijale, prepustio se svjetlosti i radosti kolorita te odao ležernosti i mekoj stilizaciji oblikovanja ljudskog tijela u slijedu motivike harlekina, žonglera, ekvilibrista. Na intenzivnoj žutoj podlozi, prikladno uokvirenoj eliptičnim ovalom crne boje (s predstavom publike i prostornih granica cirkuske arene) postavio je izdužene elegantne i pokretom razvedene likove raznih izvođača. U središtu je Pierrot s tipičnom ”patchwork” odjećom, na kojoj se žive boje mozaikalno rastiru i prelijevaju, a njegovu slikovitost pojačava rastvorena lepeza u ruci i valjkasti bubanj pri ruci. Uz njega je malo u pozadini stojeća figura s jarko crvenom stožastom kapicom, a nad njima je natpis, firma ”Cesare Togni” također višebojno ispisana. S lijeve strane kadar zatvara iznimno istegnuta gipka i vitka igračica s loptom, vješto reducirana na organski uvjerljiv obris, a s desne se strane prepliću, poput krakova dugačke i u zrak dignute noge dvaju vježbača u parteru. I kromatskom cjelovitošću svježe, vedre intonacije i odmjerenom ritmizacijom predstavljenih likova slika ”Cirkus” još jednom svjedoči autorovu sklonost prema nekom ljepšem, izmišljenom svijetu ili prostorima imaginativne slobode lirskoga predznaka.
Tonko Maroević
