13/06/07 - 07/07/07
Slavo Striegl/ Kolaži
Ploha, rez, kontrast
Premda je rođenje kolaža kao nove tehnike moguće precizno datirati – početkom 1908. tada davdesetšestogodišnji Pablo Picasso umeće po prvi put komadić tiskanog kartona na svoj neveliki (četrdesetak centimetara) crtež tušem pod nazivom ‘San’ i premazuje ga gvašem – neki njegovi aspekti vuku korijene i iz prethodnih razdoblja. Tako bismo metodu koju na svojim recentnim radovima primjenjuje Slavo Striegl mogli prispodobiti izradi silueta, vještini popularnoj koncem 18. stoljeća, a napose pak u doba romantizma. U oba slučaja kontura je oštro čitljiva, dok izrezana jednobojna ploha čini jasan kontrast prema pozadini. Međutim, odmah moramo istaći i bitnu razliku. Karakter prizora na Strieglovim radovima, bilo da je riječ o pojedinoj životinji ili o kompoziciji koju tvori više likova, obilježen je neizostavno ekspresijom svoga tvorca. Nije, dakle, riječ o pukoj virtuoznosti u ovladavanju mimezisom. Dapače, ta virtuoznost je ponegdje i namjerno zanemarena, ali je snaga izraza tim više došla do izražaja. Striegl se potvrđuje kao majstor sažetosti koji poziva promatrača na zajedničku igru metamorfoze u kojoj se iz neugledna i jeftina materijala stvara ona čarobna dragocjenost kreacije. Koristeći se likovnim jezikom koji se zasniva na supostojanju plošnosti u dubine (kolorističkih, odnosno tonskih planova), on slobodno inducira međuovisnost forme i pogleda, navodi na prepoznavanje predložaka, ali i na uočavanje apstraktnih kvaliteta ritma i kromatskih akorda.
Ujedno, potvrđuje se i kao vrstan animalist koji zapaža oblikovne i karakterne specifičnosti pojedinih životinja kao i njihove kretnje i ponašanja te ih nepogrešivo ‘lovi’ u najizražajnijem trenutku.
Kao što smo već napomenuli, to je Striegl koji i u 21. stoljeću nastavlja na paradigmatski primjeren način svoditi samozadani zadatak (pedagog u njemu ne umire) na suštinu te poput svojih učenika obrezuje kolažne papire (nije mi teško zamisliti ga kako u školi, okružen djecom, ukazuje na bitne odlike likovnosti).
Zanimljivo je stoga razmotriti njegovu ustrajnost kojom se postojano bavi kolažem, od samih početaka svoje karijere, usporedno s drugim tehnikama: ‘Kad bih se umorio od slikarstva, uzimao bih kolaž, zatim opet kist…’ – govori nam Slavo Striegl uoči prvog predstavljanja svojih rezanih i lijepljenih radova (nikada ih do sada nije izlagao).
Pored iluzije plastičnosti i efekta dekorativnosti reducirana do znaka, na ranijim ostvarenjima zapažamo veću primjenu tiskanog materijala, upravo u tradiciji kubizma, čime privlači pozornost i na razgledanje same fakture, te složeniju konstrukciju prostora. Dinamiku takve strukture moramo iščitati primjenom odgovarajućeg rječnika. Naime, uzastopan niz oštrih rubova zasijeca površinu čime je trenutačna prisutnost prikaza osobito naglašena. Usporedimo li to s linijama, produženim točkama i mrljama, kakve tvori kist usmjeravajući naš pogled što pretpostavlja trajanje, kraće i duže periode od – do, osvijestit ćemo svu intenzivnost takvih kompozicija, njihovu snagu koja, paradoksalno, počiva na prolaznosti, efemernosti gradbenih elemenata. Kada pak slikar-kolažist poput Striegla, majstorski ovlada mogućnostima toga osobitog izraza, srećemo se s tečnim, da ne kažem ukusnim, vizualnim poslasticama.
Nikola Albaneže
