Slikar je šest svojih slika, od kojih se u postavu trenutačno može vidjeti samo jedna, donirao Modernoj galeriji.

Iako je ovaj podatak iznimno važan za sisačku kulturu, pitanje je li Slavo Striegl morao čekati da napuni osamdeset šest godina da bi formalno bio uvršten u ovu elitnu kolekciju hrvatskih modernista. Naravno, to je najmanje posljedica samozatajnosti umjetnika, a razlozi zbog kojih Striegl i nadalje u hrvatskoj umjetnosti stoji donekle u sjeni duboko su povezani sa stanjem našeg društva.

Slavo Striegl jedan je od najtalentiranijih, najplodnijih, i tehnički i žanrovski najsvestranijih slikara svoje generacije. Slikarski je zanat izučio od umjetnika poput Becića i Šulentića, čija su imena gotovo sinonimi modernog hrvatskog slikarstva. Ako se izuzme razdoblje studija i Drugog svjetskog rata, u Sisku je kao predavač i umjetnik djelovao cijeli svoj radni vijek.
Za našu kulturnu baštinu nije značajno samo njegovo djelo, nego je iznimno poučna i autorova biografija, iz koje je razvidno da on spada u umjetnike koji su vlastitu karijeru izgradili isključivo neprekidnim, ozbiljnim radom. U današnje vrijeme umjetnici se sve više oslanjaju na dobar marketing, a sve manje na vlastitu radnu disciplinu; poučavanje mlađih naraštaja, u kojem je Striegl toliko uživao, gotovo je posve izgubilo svoj dignitet; a život u provinciji, pa makar ona bila i umjetnikov zavičaj, poistovjećuje se s njegovom profesionalnom propašću.

Ovom izložbom, u kojoj su većim dijelom radovi iz Strieglove donacije Gradskoj galeriji Striegl, a manjim iz privatnih zbirki, još jednom ukazujemo na to da od Striegla nismo sve vidjeli, i što je još važnije, nismo sve naučili.

Njegovo nam umjetničko i životno iskustvo stoji na raspolaganju. Koliko ćemo od njega profitirati, ovisi samo o nama. Ovaj je umjetnik uspio postaviti gotovo sve ciljeve koje sebi zadao. Njemu nisu potrebne naše počasti, ali nama je itekako potrebna njegova umjetnost, i njegova snaga i mudrost.

Slađana Bukovac