07/12/18 - 31/01/19
Sve o jednoj sisačkoj mladosti
Izložbena sezona Gradske galerije Striegl u 2018. godini završava izložbom kojom odajemo sasvim specifičan hommage sisačkoj kinematografskoj sceni koja ove godine obilježava svojih
110 godina.
Izložba ”Sve o jednoj sisačkoj mladosti/Filmski plakati iz zbirke Jima Shinebirda” donosi izbor filmskih plakata iz privatne zbirke Jima Shinebirda koja daje uvid u filmove koji su se prikazivali u sisačkim kinima Sloboda i Partizan tijekom 1950-ih, 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina.
Izložba je zamišljena kao mizascena društvenog života Siska tijekom tog, u kulturološkom smislu, turbulentnog i dinamičnog perioda, prikazana kroz rakurs jednog dječaka i njegove fascinacije kontinuiranim odlascima u kino.
Dječak je odrastao, ali ljubav prema filmu je ostala kao i fascinantna zbirka koja u sebi sadrži priču o mladosti, kao i fenomenološki specifičan uvid u blisku povijest Siska.
///
Filmski plakat kao trenutno iskustvo i naknadna analiza doživljenog!
Fragmentalan udisaj, cjeloviti izdisaj estetskog i onoga transcedentalnog što se krije iza ljepote kao introspekcija, dovodi film, osobito u djetinjstvu kao prenesenu montažu vlastitog života i njegovog plakata kao subjektivne montaže života samog filma na korak do ideje doživljaja „svetosti“, jer blaženstvo se samo po sebi podrazumijeva. Spominjanjem iskustva kao neposredne i izravne prisutnosti nečega što nam se pokazuje i njegova percepcija sadržaja ili podataka spoznaje filma, osobito plakata koji ga predstavlja, shvaćam kao opću situaciju koja u sebi ima bitno dvije karakteristike: življenost te stvarnosti i opservacija te stvarnosti gdje „ja“ kao subjekt iskustva u toj percepciji posjedujem dva uporišta: uronjenost i otvorenost; uronjenost u zadani prostor i vrijeme tj. u sadržaj i opseg plakata unutar zadane forme i ”posadašnjenje” prošloga, materijalizacija osjećaja i najdubljih emocija kao otvorenost vječnom dosezanju cjelokupnosti vlastite ličnosti, svega onoga što trenutno jesam i onog što sam bio, žudi k izričaju kroz doživljaj estetskog. Dakako, doživljaj filmskog plakata još uvijek nije njegovo iskustvo. Tek udaljavanjem od proživljenih emocija, mašte živućih slika, svijest stvara iskustvo ili sintezu življenog sadržaja filmskog plakata koji racionaliziranjem prestaje biti u jednom trenutku puki predmet ili tema i postaje osoba, zato naglašavam susret s plakatom! Radi se o jasnoj samospoznaji kada je riječ o osobnom iskustvu i osjetljivoj percepciji susreta svijesti i podsvijesti i te zanimljive točke koju mogu nazvati „idejom svetoga“, jer percepcija je proces i prihvaćanje „integralnog“ bića, a ne samo i isključivo spoznaja kao misaoni proces. Iskustvo nije puka afektivnost, bilo bi to isključivanje spoznaje, svijest ide za spoznajom cjelovitog, da…ključna je riječ svijest pa mogu prepotentno reći kako sam „vješt u sjećanju i to je jedino što mi preostaje otkad sam se rodio“! Iskustvo je istovremeno življeno, reflektivno i konstituira se kao struktura osobne svijesti koja promatra ili stvara filmski plakat.
Prvi susret s filmskim plakatom ( crtež ili fotografija) je čudesna priprema, prvi dojam, iznenadni kulturološki udarac ujedno baš dio trenutnog doživljaja budućeg iskustva, cijelog eksterijera i interijera; od drveća pored
kina, boja neba, hladnoća ograde uz kino Sloboda ili Partizan, zvuci grada, kućica za prodaju karata, zadimljenog predvorja, dvorana i kolosalno platno . Pogled na plakat moment je čuđenja i buđenja, zaljubljivanje podsvijesti, momentalni gubitak identiteta kao začetak samo njima znane komunikacije. Dijete ne bira kolekcionarstvo jer nema analitičkog promišljanja i volje kako bi krenuo u samoistraživanje vlastitih dubina na koju idemo uvijek na vlastitu odgovornost. Postoje određena svojstva iskustva, pasivnost i aktivnost i uvijek idu zajedno. Kod „pasivne pasivnosti“ materiji -filmskom plakatu karakterističnog crteža, boje i kompozicije likova – nisam se u stanju oduprijeti, jednostavno me zaskoči, i aktivnost, ona koju prihvaćam i to je duševna aktivnost koja uključuje sve operacije osobnosti u poseban pristanak, u očekivanje, u poziv tako da se aktiviraju najdublje stvari unutar bića moje malenkosti, a nalazim ga u najdubljim iskustvima ( ljubav, umjetničko stvaralaštvo, duhovnost… ) Ali sve to kulminira postavljanjem plakata u vlastitoj sobi, hramu predadolescencije koje počinje i završava olfaktofilijom samih plakata, zapravo miris omogućuje posadašnjenje prošlog, „svaka pustolovina započinje prvo s mirisom“, jedna karakteristična osobina nedostatna dvodimenzionalnim dušama, oni koji nikada ne kreću u potragu za „zauvijek običnom i izgubljenom loptom u visokoj travi osobnih razvoja“. Plakat 50tih do početka 90tih godina prošlog stoljeća budio je više emocija nego današnja filmska svakodnevica gdje tu funkciju preuzimaju traileri. Plakat u velikom staklenom prostoru bio prvo što vidimo prilikom ulaska u kino, i cijeli se dan ili tjedan o tome razmišljalo i razgovaralo jer svatko je od nas nosio u sebi jednu nedefiniranu, neartikuliranu ljubav prema svom junaku, režiseru ili žanru koji je putem mirisa utisnutog u crtež pokušavao obuhvatiti tek građenu osobnost, ali i njezin interijer ( odnos u obitelji, školi, prijateljima na Korzu, prve ljubavi… ). Kolekcionarstvo kao riječ veže se uz posjedovanje ili strast koju tek kasnije puno godina kasnije prihvaćamo kao jedanu od najprominentnijih elemenata našeg karaktera.
Plakati pomažu i u terapeutske svrhe, oslobađaju od pretjeranog racionaliziranja i intelektualnog rada kao promišljanja, analiziranja, iako se racionaliziranjem pa tako i apstrahiranjem filmskog plakata služim kako bih bolje osjetio i shvatio dijelove djetinjstva; djetinjstvu gdje su doživljaji bili vezani uz različite mirise. Jedino, soba izljepljena plakatima otvarala je u meni tu metafizičku dimenziju jednote naše ličnosti ( psihički dio duše – osjećaji, emocije, misli ). Plakat kao posadašnjenje prošlosti gdje prošlost gubi svoju vremensku komponentu i postaje „ovdje i sada“; mogući obojeni bunker ili zaštita od odvratnosti i pornografije samog suvremenog života; simbol jer otvara vrata prošlosti da se vrati u sadašnjost kao iskušavanje kršćanskog, linearnog poimanja vremena kao koncepta povijesnosti našeg bića gdje se individualnost i svijest o odvojenosti postojanja svijeta nezavisnog od našeg percipiranja pretvara u trenutak estetskog orgazma uma, i onaj ja od prije i onaj ja od danas nestaju, stapaju se i tako se vraćamo do blaženog „gubitka identiteta“. Plakat nadilazi film, no otvara filmu neke drugačije perspektive. Uvijek sam dopuštao filmskom plakatu otvorenost za njegov „udarac“, budem ranjiv za tuđu maštu, koja me pogađa emocionalno i racionalno, i u tom „poljupcu tigrova“, svijesti i „Ida“ doživljavam estetski vrhunac koji se samo povećava s podudaranjem umjetnikova crteža koji predstavlja njegov osvrt, dojam s mojim doživljajem, stoga taj trenutak je bitan za kolekcionarsvo i zbog toga pojam , „susret guta sve“, obuhvaća i dane i sate i minute prije projekcije filma, kino, grad, kvart, obitelj…). Neka vrsta kolektivnog kozmopolitizma kroz doživljaj lijepoga…to je punktum saliens ili dolens…rana s kojom bih se vjenčao!
Zadržavanje plakata na zidovima sobe i nakon 30tak godina ne predstavlja banalnu infantilnost već svjesnu konvergenciju svih emocija, razmišljanja, sumnji, sreće i radosti, tuge i sve je to zadržano, zaustavljeno „na“ i „u“ plakatu. Crtež plakata po sebi ostaje uvijek isti, no mijenja se naš odnos prema njemu; nikada nas neće iznevjeriti, zna podsjetiti na ono što smo bili; plakat je
onda prihvaćanje sebe samog iz svih doživljenih perspektiva, postaje kalup za sva iskustva kroz godine koje se gomilaju, zadržava našu osobu u cjelovitosti i strpljivo svojim bitisanjem uvijek čeka da mu se vratimo, shvatimo da smo svijest koja se samo širi. Plakat je životan, nije jednodimenzionalan ili dvodimenzinalan poput nekih hodajućih persona, upravo zbog mirisa kina, platna na kojima su naši superjunaci ili obični heroji doživljavali vlastite avanture preneseni ostaju u mojoj intimi zauvijek. Usudio bih se reći kako postoji zanimljiv realitet mističnog momenta plakata, ocrtavanje zaustavljenosti vremena, posadašnjenje i transcendiranje sinteze ljepote; posjedovanje samoga sebe, prihvaćanje ličnosti u totalitetu koja traga za totalitetom osobnosti, prihvaćanje sebe nekad i sad…to nije bijeg od sebe već zagrljaj svega u nama.
Jim Shinebird
