Slavo Striegl

OBITELJ STRIEGL podrijetlom je iz Bavarske, po Ignacu Strieglu (rođenom u Muglitzu, u Bavarskoj), koji kao dočasnik austrougarske vojske dolazi u Bosnu (vjerojatno oko 1879. godine). Oženio se Agnezom Valenta rođenom 1857. godine u Slavoniji. Obitelj dolazi u Sisak 1881. godine.

U Sisku lozu Striegl nastavlja njegov sin Eduard. Vrlo mlad, s 26 godina, započinje mesarski obrt. Eduard Striegl oženio je Julijanu (rođenu Logomer) iz sisačke obrtničke obitelji kolara. Imali su šestero djece. 1919. godine rođen je Slavoljub Striegl.

Slavo odrasta uz očevu mesnicu i dvorištu punom životinja. Bilo je tu svega: koza, krava, svinja, konja i peradi. Kako je od najranijeg djetinjstva volio crtati, a očevo dvorište bilo je mjesto gdje je najradije provodio vrijeme, tema njegovih prvih crteža bile su životinje koje je neobično volio. Najradije slika očevog Vranca, prekrasnog crnog konja kojem se nitko osim njega nije usudio prilaziti.

“Volio sam ga risati”, kaže Striegl; a crtao je i sve ostale životinje u svom okruženju, no najdraži su mu bili neobični pijetlovi i golubovi. Tada nastaju i njegove prve skice seoskih dvorišta, kada zajedno s ocem jednom tjedno kolima obilazi seoska gospodarstva nabavljajući stoku za mesnicu.

Djetinjstvo je bilo Slavino najljepše doba. Volio je srpanjske tople noći kada je cijelo ljeto spavao na štaglju, promatrao zvijezde i stvarao snove. Zavoljevši slikarstvo u višim razredima gimnazije, Striegl odlučuje nastaviti školovanje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Za prijemni ispit trebalo je donijeti određeni broj radova po slobodnom odabiru. Pripremajući se, ponajviše se oslanjao na skice i crteže životinja. Načinivši svoj izbor, Striegl ove radove nosi na prijemni ispit u Zagreb.

“Hrvatske novine” od subote 8. srpnja 1939. objavile su vijest pod naslovom: “Siščanin primljen u umjetničku akademiju”. U njoj je bilo napisano:

“Svršeni maturant ovdašnje gimnazije g. Slavo Striegl, koga naša javnost pozna po njegovim slikarskim radovima, primljen je kao slušač Umjetničke akademije u Zagrebu.”

Pri izboru klase Slavo je isprva bio neopredijeljen, jer profesore i njihov način rada nije poznavao otprije. Tako je dodijeljen u klasu Marina Tartaglije. Tartaglia je bio profesor kojega Striegl nije shvaćao u potpunosti; jednostavnost izraza koju je njegovao prije studija nije se podudarala Tartaglijinim racionalnim i filozofskim pristupom umjetničkom djelu.

Obilazeći ostale klase, nakon prvog semestra, na vlastiti zahtjev, Striegl prelazi u klasu Vladimira Becića. Becić ga je privukao svojom otvorenošću i atmosferom kojom je odisala njegova učionica, gdje su studenti živjeli i stvarali kao cjelina, dobro se slažući, ali i kritizirajući jedan drugoga. I Becićev kao i Strieglov pristup slici počivao je, naime, na crtežu. To je bilo vrlo izražajno slikarstvo, sa širokom modelacijom, no uvijek temeljeno na dobrom crtežu. Od studenata, Becić je tražio kroki, bilježenje trenutka, detalja i geste. Kako je crtež bio i Strieglova preokupacija na kojoj je gradio sliku, za njega je to bio prihvatljiv i željen izazov u koji je krenuo svom svojom snagom.

Pred kraj Strieglove druge akademske godine Becić se razbolio. Umjesto njega klasu preuzima profesor Šulentić, koji je imao drugačiju metodu rada sa studentima. Po svom temperamentu i mentalitetu on mu je vrlo blizak. Uz ostalo, uz njega ga veže i podneblje iz kojega jedan i drugi potječu (pokupsko posavski kraj). Šulentićev temperament i njegov pedagoški pristup u potpunosti mu je odgovarao. Ne namećući svoje mišljenje Šulentić je od studenata tražio osobnost. Njegov umjetnički senzibilitet odrazio se u jednostavnosti rješavanja slikarskih problema.

Strieglova priroda i umjetnička individualnost u ovakvom načinu rada vrlo brzo nalazi dodirne točke sa Šulentićevim načinom rada.

U klasi su mu još predavali profesor Krsto Hegedušić – “Crtanje i studij akta”; kod profesora Tomislava Krizmana održavala se poslijepodnevna nastava koja se odnosila na svladavanje grafičkih tehnika, a profesor Omer Mujadžić vodio je predmet zvan “Crtanje i studije glave”.

Studenti s Akademije likovnih umjetnosti su do mobilizacije, u lipnju 1943., bili pošteđeni ratnih zbivanja, te su mirno pohađali svoja predavanja. 5. lipnja 1943. godine pozvani su da se jave u Zagrebački zbor na Savskoj cesti. Formirana je “Prosvjetna bojna”, koja je poslana na osnovnu vojničku izobrazbu u Varaždin.

Nakon povratka u Zagreb, 31. rujna 1943., studenti su bili smješteni u zgradu Osnovne škole u Koturaškoj cesti 75, nedaleko ondašnjeg Zagrebačkog zbora. Ubrzo su raspoređeni u odgovarajuće ustanove i na poslove po strukama. Likovnjake su uglavnom odredili za odjel ratnog slikarstva MINORS-a, smještenog na Akademiji likovnih umjetnosti u Ilici 85. Profesori Akademije su im, uvažavajući ratne prilike, omogućavali da paralelno polažu građu i ispite toga semestra.

U isto vrijeme profesor Krsto Hegedušić osniva grupu koja bi radila na pripremama za izradu freski za crkvu u Mariji Bistrici. Iz odjela ratnog slikarstva pozvao je S. Striegla, A. Kinerta, A. Kaštelančića, I. Režeka, I. Dulčića i I. Generalića.

Iz Marije Bistrice Striegl samo povremeno odlazi u Zagreb polagati ispite na Akademiju, a boravak u Bistrici pomaže mu utoliko što su mu neki ispiti zbog rada na crkvi priznati (kod profesora Krizmana i Hegedušića, na taj je način položio ispit iz crtanja).

Teorijske predmete polaže redovno. Nakon položenih predispita, koji su trajali od 9. do 31. svibnja, došao je na polaganje završnog ispita, koji je trajao od 10. do 17. lipnja 1944. godine.

Nakon dolaska u Zagreb iz Marije Bistrice, u želji da vidi svoje roditelje, Striegl odlazi u Komandu Zagreba s molbom za propusnicu, koju i dobiva. Striegl dolazi u Sisak pješice, navečer istoga dana. Drugi dan odlazi u školu posjetiti kolege, no umjesto toga, odvode ga u logor i već slijedeći dan poveden je na Križni put, na kojem je proživio najteža iskušenja u životu.

Nakon tri mjeseca donesen je zakon o amnestiji i Striegl se vraća kući.

Nakon završetka Akademije i povratka s Križnog puta, Slavo Striegl sve svoje vrijeme posvećuje slikarstvu radeći u ateljeu pored obiteljske kuće.

Do konfiskacije očeve imovine Striegl provodi puno vremena u svom ateljeu radeći i družeći se s ljudima iz svog miljea. Kada, nakon konfiskacije gubi atelje, Striegl radi na Gimnaziji kao profesor likovnog odgoja i umjetnosti.

U Sisku su se tada održavale i povremene izložbe udruženja ULUHA.

Godine 1953. bila je održana i kolektivna izložba svih sisačkih umjetnika: Želimira Janeša – kipara, Zdenka Gradiša – slikara, Gabrijele Kolar – kiparice, Marija Petrića – slikara, Ivana Kožarića – kipara i Slave Striegla – slikara.

Prvu samostalnu izložbu izvan Siska Striegl je imao 1971. godine u Karlovcu (Zorin dom), gdje je pokazao svoje akvarele.

O ljepoti Strieglovih akvarela i intimizmu njegovih dotadašnjih slikarskih ostvarenja napisano je u katalogu izložbe “Striegl – Janeš”, u Vinkovcima 1972. godine.

Nakon odlaska u mirovinu, 1974. godine, provodi mirno razdoblje sa suprugom (do njene smrti 1993. godine), istovremeno se posvećujući slikarstvu.

Prvi značajniji presjek Strieglova rada bila je retrospektivna izložba u Muzeju Sisak 1979. godine, s katalogom, organizirana povodom šezdesete godine života i trideset pet godina umjetničkog djelovanja.

Veći ciklus radova na određenu povijesnu temu iz života svog naroda Striegl intenzivnije radi od 1985. godine, a odnosi se na “Bitku kod Siska”, znameniti povijesni događaj iz 1593. godine, koji je pokazan na izložbi u Gradskom muzeju Sisak 1993. godine.

Ciklus “Cvjetovi rata” vezan uz Domovinski rat – istina o povijesnoj drami koja se odigravala na našim prostorima, nastao je iz umjetnikove potrebe da na papir i platno prenese stradanje hrvatskog naroda.

Izložbu pod istoimenim naslovom “Cvjetovi rata” održanoj u Gradskom muzeju Sisak u prosincu 1994. godine Striegl posvećuje supruzi (koja je umrla na samom kraju 1993. godine) i svima koji trpe. Na izložbi je pokazan 101 rad, izbor iz Strieglova ciklusa.

Godinu dana kasnije (1995.) postavljena je izložba u Sisačkoj banci “Odjeci iskona”, na kojoj Striegl u crtežima i pastelima nastavlja slikati događaje i osobe važne za našu povijest, kao afirmaciju svog hrvatskog kulturnog identiteta. Retrospektivna izložba održana u svibnju/lipnju 1997. godine u HDLU (Domu hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu, u organizaciji Gradskog muzeja Sisak, predstavila je Striegla u svoj punoći njegova stvaralaštva kroz 400 radova u raznim likovnim tehnikama.

Iste godine, kao uvod u retrospektivnu izložbu, održana je u “Galeriji Mala” izložba akvarela tematski određenih Siskom i Posavinom (autor D. Schneider). Retrospektivnu izložbu u HDLU i sam Striegl doživio je na poseban način. Sagledavajući tada svoja djela iz druge perspektive, između ostalog je zaključio: “Za slikarstvo se isplati živjeti!”

Za vrijeme pripreme i realizacije ove velike izložbe, iako ozbiljno oštećena vida, radio je Križni put (14 postaja u tehnici ulja na platnu 90 x 70 cm) za župnu crkvu Sv. Križa u Sisku. Odmah po završetku ovih radova, kao doprinos obnovi crkve, radi i dva monumentalna platna (400 x 160 cm) s temama: Sv. Kvirin i Alojzije Stepinac (dovršava ih 1988. godine).Nakon toga Striegl radi na istim temama kojima se bavio i ranije – “Oluja nad Siskom”, 1998., “Masakr”, 1998., “Sisak s autoportretom”, 1999., ali viđenih na drugačiji način.

To su sada ostvarenja koja na simboličan način pokazuju grad na vjetrometini povijesnih događanja, gledanje sebe kao slikara u svom gradu kroz vrijeme i određene situacije. Sva djela većih su dimenzija rađenih u tehnici ulja na platnu, što je uvjetovano pogoršanim vidom.

2003. godine izdana je monografija “Slavo Striegl”, autora Zorana Burojevića u izdanju Gradskog muzeja Sisak, koja sadrži pregled Strieglovog stvaralaštva s preko 500 reproduciranih radova u različitim tehnikama. Iste godine Striegl donira gradu Sisku zbirku od 319 svojih radova što rezultira otvaranjem Gradske galerije Striegl. Od otvorenja, Gradska galerija Striegl, osim stalnog postava, priređuje brojne tematske izložbe Strieglovih radova u samom prostoru galerije, ali i u suradnji s drugim galerijama u Hrvatskoj i van nje.