Zbirka Striegl u kontekstu

Forme koje govore

”Ljudsko lice je prazna moć, polje smrti…. nakon nebrojenih tisuća godina tijekom kojih je govorilo i disalo, još uvijek se čini da nije niti započelo govoriti o onome što jest i što zna.” (Antonin Artaud, katalog izložbe u Galerie Pierre, Pariz, 1947.)

Izložba koja predstavlja do sada sistematski neprikazan dio Strieglova opusa postavlja se u Sisku baš u vrijeme kada tema lica ponovno dobiva važno mjesto u teoriji umjetnosti. Naime, baš je ove godine izdana knjiga jednog od najutjecajnijih teoretičara umjetnosti, Hansa Beltinga, pod nazivom ”Lica. Povijest lica” koja govori o povijesti lica analizirajući pojedina umjetnička djela kroz periode povijesti umjetnosti, a koja proizlaze iz umjetnosti maski, portreta i autoportreta, obuhvaćajući pritom složene kulturološke, antropološke i društveno-povijesne kontekste. Hans Belting je u svojoj knjizi zaključio da su prizori lica u stvari krute i bezizražajne maske koje utjelovljuju tek površinske prikaze lica te da su lica u umjetničkim djelima uvijek transformirani rezultat društvenog stanja, zrcalni izrazi krize, jednako individualne koliko i kolektivne, kritički se referirajući na Guy Debordovo ‘društvo spektakla’ i Thomas Machovo  ‘društvo lica’. Još je jedna važna referencijalna točka koja ovom dijelu Strieglovog opusa daje važan povijesni kontekst. To je izložba Antonina Artauda održana u Galerie Pierre u Parizu 1947. godine koja je prezentirala njegove  radove na papiru od kojih većina ima za fokus lice (portrete i autoportrete). U popratnom katalogu Artaud je zapisao: ”ljudsko lice još uvijek nije našlo svoj obraz; slikar je taj koji mu ga mora dati; spasiti ga dajući mu svoje vlastite crte”.

Kasnije je Jacques Derrida komentirao istu Artaudovu rečenicu zaključivši da je čovjek izgubio svoje lice te da su na njemu prisutni odjeci konstantne smrti, vremenskog vakuuma i da lice još nije pronašlo formu koja bi ga natjerala da izgovara istinu. Njemački filozof Peter Sloterdijk je prisutnost ljudskog lica u modernoj umjetnosti opisao kroz složene i stigmatizirane međuodnose čiji rezultat je lice bez prepoznavanja, određeno odnosima moći, deformirano i izmijenjeno lice. Manifestacije takvih lica prepoznajemo u djelima Francisa Bacona, autoportretima  Andy Warhola ili u fotografijama Cindy Sherman. Međutim, Strieglov intimistički opus za razliku od prethodno spomenutih primjera, prilog je rasvjetljavanju nešto drugačijih pozicija u likovnom tumačenju i prikazu lica. Po svom opsegu i likovnom interesu, ova tema unutar Strieglovog opusa zauzima važno mjesto kroz cijeli njegov period aktivnog stvaranja, dok po senzibilitetu Striegl temi lica pristupa modernistički, naslanjajući se na interpretaciju likovnih stremljenja čvrsto utemeljenih u prvoj polovici 20. stoljeća. Stoga se Strieglov izraz može iščitavati u okrilju, osim Artaudovih autoportreta i portreta na papiru, i kroz Picassovski i Matisseovski crtež te ekspresiju izraženih obrisnih linija jednog Georgesa Rouaulta i Emil Noldea. Promatrajući Strieglov interes za lice u kontekstu hrvatske povijesti umjetnosti teško možemo naći u tolikoj mjeri opsežan opus koji u umjetničkom fokusu ima gestu, izraz i likovnu analizu anonimnog lica. Prisutnost portreta i autoportreta je neminovna u opusu, usudila bih se reći, svakog umjetnika, međutim velik broj njih se usmjeravao ili naručenom portretiranju ili portretiranju gdje je likovni cilj bila objektivna ili pak subjektivna interpretacija portretiranog. Primjeri su u hrvatskoj umjetnosti brojni, od slavnog autoportreta Tomislava Krizmana i još slavnijih portreta Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića, Marijana Trepšea, Josipa Račića, Vilka Gecana te Marina Tartaglie, Omera Mujadžića, Zlatka Šulentića (inače, Strieglovih profesora) pa sve do Josipa Vanište, Đure Sedera, Julija Knifera (autoportreti), sardonske figuracije 70-ih godina, radova grupe Biafra, Lovre Artukovića itd. No, ime Slavo Striegl, dodala bih u sljedeći niz: Slavko Šohaj, Slavko Kopač.  Upravo ova tri imenjaka u hrvatskoj povijesti umjetnosti nose zajedničke značajke po pitanju uloge i tretmana lica u svojim radovima. I Šohajevo slikarstvo kao i Strieglovo nastalo je pod snažnim utjecajem Matissea, Cezanna, Picassa, ali i kasnije njihov razvojni put pokazuje sličnosti (uvijek su izmicali javnosti, izgradnja osobnog, subjektivnog i intimističkog opusa kao odgovora vremenu), dok Kopačeva ”perifernost” i udaljenost od slikarskih krugova kao i  njegov art brutovski senzibilitet koji ne odustaje od figuracije pronalazi svoju vezu s brojnim Strieglovim radovima na papiru koji se temelje na brzom crtežu i  ekspresivnom koloritu sa svrhom izrazito subjektivnog viđenja lica.

Ako izuzmemo primjere ranijih portreta i autoportreta u duhu tradicionalnog metijerstva gdje je cilj identifikacija i akademska opisnost portretiranog, Striegl je toj temi uvijek imao potrebu pristupati s pomakom. Pritom mislim na izvlačenje unutrašnjeg stanja na površinu lica, njegovo poistovjećivanje s licem koje crta i slika i likovno tumačenje istinitosti lica sa svim kompleksnim ambivalencijama i nedorečenostima kojim to lice progovara iz unutrašnjosti. Kod brojnih crteža i kombiniranih tehnika na papiru Striegl formu tretira naglašenom gestom koju sažima u crnu obrisnu liniju i slobodno bojane površine koje nisu definirane plohom, već isključivo potezom i mrljom. Gesta kulminira u radovima gdje je naglašen fizički akt crtanja i nanošenja boje te je lice svedeno na minimum prepoznatljivosti i sve što preostaje od njega je uzvik, krik ili šapat.

Anonimnost Strieglovih lica nije nijema. Njegova lica glasno prenose univerzalne poruke empatije i razumijevanja ljudske psihe, emocija i teških traumatskih stanja. Ta lica govore o nama samima, s inidividualnog aspekta jednako koliko i s kulturološkog. Svi radovi uspostavljaju snažnu vezu s promatračem, tako da prostor između lica na papiru i lica promatrača postaje prostor intenzivnih relacijskih odnosa i to može postati mjesto ljubavi, dobrote, bliskosti, ali i mjesto nelagode.

Ovom izložbom prezentira se i razotkriva sasvim novi kontekst Strieglovog opusa koji svojom visoko individualiziranom i intimističkom obradom tematike lica, umjetničkom reprezentativnošću i samosviješću zauzima trajno i prepoznatljivo mjesto unutar hrvatske povijesti umjetnosti.

Alma Trauber