03/12/09 - 20/12/09
Slavo Striegl / Velikan iz tišine
-
- S lijeva na desno: Lada Bošnjak-Velagić, Tonko Maroević, Slavo Striegl, Biserka Rauter-Plančić
Uz 90 godina života i 70 godina stvaralaštva; Izložba održana u Modernoj galeriji, Zagreb.
Gospodin Slavo Striegl živi slikarstvo. Samozatajan kao i uvijek, desetljećima šeće uz Kupu, gleda, promišlja i stvara, miran u vjeri da samo tako može i mora ostaviti trag. Zaljubljen u svoj grad i krajolik slikar se bezbroj puta vraća istim i istinskim, pravim štriglovskim prizorima. U samo prividno mirnim sisačkim rijekama, njihovim teškim ljetnim sparinama i vječnim zimskim maglama Slavo Striegl bezbroj puta tako slika iste motive. Bezbroj se puta zbiljski i u sjećanjima vraća sisačkom mostu, lučkoj dizalici i posavskoj korablji i uvijek u njima otkriva neki novi smisao, novu ljepotu. Jednostavno će reći, “to su voda i zemlja, uvijek isti, ali i uvijek drugačiji… uvijek se isprepliću, pretaču, zamjenjuju…”. Slavo Striegl obično luta posavskim dolinama bez olovke ili kista. Potpuno slobodan samo pod otvorenim horizontom dojmove hvata okom, a onda ih duboko negdje u sebi donosi do ateljea, papira, platna ili stakla. Bilježi tada samo ono važno i istinito. U njegovoj viziji jednostavnosti kao da blijede detalji, reduciraju se potezi. U dahu, u nekoliko linija ostaje čist crtež i precizan obris zapravo magistralnih slikarskih zapisa iz sisačkog kraja i života. Striegl predano hvata svu tu sjetnu atmosferu vode i magle, obrise trošnih čamaca i starinskih zgrada te čudesne im odraze. Rjeđe slika ljude, a češće životinje u jedinstvenu, neponovljivu trenutku i pokretu. Točno kako je vidio i “od srca htio”.
Slavo Striegl sudbinski je vezan za zemlju i vodu gdje je rođen. Životnim i umjetničkim izborom čvrsto vezan uz tihu, blagu dolinu i tri sisačke rijeke, Striegl će iz svoga kraja malo dulje izbivati samo tijekom školovanja na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti. Talentirani gimnazijalac iz bogate sisačke mesarske obitelji u Zagreb odlazi s iskrenim interesom za umjetnost, ali bez velika predznanja. I sam iznenađen što je prošao prijamni ispit, studij započinje kod profesora Marina Tartaglie 1939. godine. Mladi je Siščanin zbunjen pred spekulativnim, filozofskim pristupom velikoga profesora i teško se uklapa u njegov ‘dalmatinski’ slikarski krug, pa ubrzo prelazi kod profesora Vladimira Becića. U novoj klasi Striegl se bolje snalazi. Željno kreće u novi izazov koji pred njega postavlja temperamentni i impulzivni profesor neopterećen teorijama. Becić podržava Strieglovu preokupaciju trenutkom i gestom i potiče ga da sam što više istražuje i otkriva. Upoznavši renesansne i barokne majstore, Striegl se okreće suvremenijim umjetničkim tokovima i eksperimentira tehnikama impresionizma i pointilizma, a težnja koncentracije na isključivo likovno vodi ga k Matissu, Braqueu i Piccasu. Becićevu će slikarsku klasu uskoro preuzeti profesor Zlatko Šulentić, čiji je temperament i pedagoški pristup Striegl iznimno cijenio. Slika sve slobodnije, a istodobno od velikoga slikara baštini uporna preslikavanja uljem na istome platnu, beskrajne analize kojima se danima, tjednima i mjesecima traže prava rješenja. Budući da je Striegl ponajprije rođeni crtač i da je linija bila i ostala temelj njegovog umjetničkog umijeća i najvećega interesa, s lakoćom je i uspjehom savladavao crtačke i grafičke kolegije profesora Krste Hegedušića, Joze Kljakovića, Tomislava Krizmana i Omera Mujadžića.
Strieglove sretne studentske dane predanog rada, ali i vesela druženja s prijateljima, koje rado ugošćuje u ateljeu u Sisku koji mu je otac izgradio u dvorištu obiteljske kuće, prekida drugi svjetski rat. S kolegama Ivom Dulčićem, Albertom Kinertom, Ivanom Švertasekom i drugima mobiliziran je u domobrane, a od mogućeg odlaska na ratište u proljeće 1944. godine spašava ih profesor Krsto Hegedušić angažmanom na izradi fresaka za crkvu u Mariji Bistrici. S krajem rata radovi su obustavljeni, a slikari se vraćaju u Zagreb. Striegl pješači kući da obiđe roditelje, ali je u Sisku uhićen i završava na golgoti križnoga puta. Poslije će o tome reći – ‘nisam se bojao. Od umora i iscrpljenosti – hodao sam po inerciji, bez razmišljanja, a zamišljao sam da slikam’. Na križnom je putu Striegl mnogo propatio, ali se s njega vratio još jači, čvršći i veći.
Nekoliko je poslijeratnih godina posvetio isključivo slikarstvu i sve je i svoje i tuđe, a duboko proživljene traume pokušavao prenijeti na papir i platno. Dugo ga je još pratila nesreća – otac mu je kažnjen zatvorom, imovina konfiscirana, a atelje oduzet, pa se iz toga strašnoga vremena sačuvalo samo nekoliko kroki crteža i monotipija, akvarela, tempera i ulja na staklu, tamnih i zatvorenih u patnji i bolu. Upravo se iz toga mraka Striegl junački okreće upravo na suprotnu stranu, k novoj ljepoti – posavsko-pokupskom ambijentu, vodi i mulju kao svojoj trajnoj opsesiji. Najčešće radi akvarelom i olovkom. Uvijek ostaje vjeran figuraciji, ali izraz stilizira redukcijom detalja i poteza.
Istodobno počinje raditi u sisačkoj gimnaziji. Za katedru dolazi protiv svoje volje, ali uživa raditi s mladim ljudima u kojima svojom toplinom i predanošću umjetnosti lako budi smisao i zanimanje. O svome će tridesetogodišnjem profesorskom radu kasnije reći: “Svojim učenicima dao sam sve što sam znao i što sam mogao. Svoju volju, osjećaje i sposobnosti. A trebalo je samo probuditi tu djecu iz sna kojim spava cijela naša Posavina. Ništa više!… ” Stalne školske obaveze ostavljaju Strieglu manje vremena za slikanje, ali i dalje mnogo radi. Ilustrira za novine i časopise, dizajnira plakate, povelje i priznanja i izrađuje čak i medalje. Na slikama se motivi Kupe i Siska u svim metamorfozama godišnjih doba i osvjetljenja smjenjuju s ljudskim prizorima i sudbinama.
Strieglova putovanja po europskim galerijama i pomna istraživanja starih, ali i kubističkih i futurističkih majstora rezultiraju duboko potresnim prikazima ljudske patnje. Djela nastala šezdesetih razdvojenim bojama i razlomljenim plohama odzvanjaju iskonskim bolom i ratnom tragedijom. Sa strašnim se stradanjima Striegl nažalost sreće ponovo 1991. godine, kad u podrumu slika ciklus Cvjetovi rata, posvećen Domovinskom ratu i svima koji pate. “Slikar slika ono što doživljava, bila to radost ili bol. To treba baciti na platno. No, to je i dio mene, moj odgovor vremenu u kojem živimo”.
Potkraj devedesetih slikaru slabi vid, ali za crkvu Svetoga Križa u Sisku slika četrnaest postaja Križnoga puta i dva izrazito velika platna sa svetačkim likovima. Slika na velikim formatima i izrazito svijetlom, ‘sunčanom’ paletom.
U posljednje doba Slavo Striegl ponovo radi kolaže. U vječnoj se ljubavi prema jednostavnosti često okretao kolažnoj tehnici kao osvježenju od slikarstva, neophodnu odmaku koji tijela svodi upravo na čiste siluete i crteže. Danas kad mu je vid sveden na obrise Striegl upravo u kolažu nalazi ono bitno, sažete unutarnje plohe bez nepotrebnih detalja.
Slavo Striegl će o sebi skromno reći: slikarstvo je moj život, ali naslikao je zaista mnogo. Strieglova suvremena figuracija, stotine krokija ljudi, životinja i pejzaža, crteži olovkom, ugljenom, kistom i svijećom, akvareli, ulja na platnu i staklu, monotipije, kolaži i prinosi u grafičkom dizajnu nesumnjivo ga uvrštavaju među nezaobilazne klasike hrvatske likovne umjetnosti. Striegla je umjetnost toliko obuzimala da za svoje djelo nikada nije tražio zagovora. Toliko je iskreno vjerovao u mit o slikarstvu da se nikada nije opterećivao samopromocijom. Izlagao je relativno rijetko. Samostalno tek u Karlovcu u Zorin domu 1971. godine i u Zagrebu u Galeriji Školske knjige 1985. godine i Galeriji Mala 1997. godine. Muzej Siska šezdesetu je godišnjicu života Slave Striegla 1979. godine obilježio retrospektivnom izložbom koju je pratila i monografija, a kasnije su studijskim izložbama predstavljeni i ratni ciklusi Bitka kod Siska 1993. godine i Cvjetovi rata 1994. godine. Povijesna je bila i tematika izložbe Odjeci iskona u sisačkoj banci 1995. godine. Gradski muzej Sisak pripremio je i veliku retrospektivnu izložbu u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika 1997. godine sa čak četiri stotine Strieglovih djela različitih tema i tehnika. O značaju opusa Slave Striegla svjedoče i knjige Zorana Burojevića Slavo Striegl (Gradski muzej Sisak, 2003) i Striegl Animalizam (Gradska galerija Striegl, 2009).
Modernoj galeriji je čast obilježiti početak novoga desetljeća života i stvaralaštva Slave Striegla. Izlažući tek supstrat velikog djela, krajnje sažet izbor radova iz autorova vlasništva i iz fundusa Galerije, preostaje nam samo napomenuti da je vrijeme očito na strani velikog majstora iz tišine.
Lada Bošnjak Velagić
***
Povučen i nenametljiv, slikar Slavo Striegl se čitavoga života posvetio svojem radu kao najneposrednijem dijalogu sa svijetom oblika i s manifestacijama prirodnih ritmova. Njegovu osamljeničku poziciju svo je to vrijeme jačala nebriga za uspjeh i slabo praćenje “oscilacija ukusa”, odnosno zbivanja u većim likovnim središtima, a posljednjih godina njegova je izolacija i generacijska, jer je ostao na poprištu kao jedan od rijetkih slikara formiranih davnih četrdesetih godina prošloga stoljeća – dakle, kao umjetnik s šezdesetipet godina kontinuiranoga radnog vijeka.
Izdvojena pozicija rezultirala je manjim odjekom izvan užega ambijenta djelovanja, no omogućila mu je veću sabranost na vlastitim predilekcijama i samonametnutim zadatcima (uz nemali angažman na pedagoškom radu). Od samoga početka slikarskog bavljenja to je značilo biti u dosluhu (zapravo: u dovidu) s atmosferom i svjetlošću zavičajnog krajolika, a posebno s najraznolikijom pojavnošću životinjskoga svijeta, s vitalnim kolopletom bujnoga bestijarija iz svojega okoliša. Dakle, Slavo Striegl je vrebao pogledom da uhvati karakteristično treperenje zraka i svjetlosne mijene u krajoliku, te lovio okom da zadrži specifičan pokret grive i repa, krila ili kljuna odabranoga animalnog “modela”. U tu je svrhu razvio posebnu sposobnost brze reakcije, svježe improvizacije, zgusnute koncentracije, pa je najveći broj radova realizirao u tehnikama akvarela i crteža, a svoje je skice i krokije izvodio podjednako tušem i olovkom, kredom i pastelom, kemijskom olovkom i flomasterom.
Po svojemu animalističkom opusu Slavo Striegl svakako zauzimlje jedno od prvih mjesta u čitavom hrvatskom slikarstvu. I količinom – s oko tisuću sačuvanih radova – i kakvoćom – živošću crte, gipkošću mrlje, zvučnošću boje – njegovi prikazi pijetlova i konja, mačaka i koza, bikova i sova, srndaća i krava, purana i riba, pauna i ptica itd. iznimno su sintezni i amblematični; nježni kad treba a žestoki kad je nužno, uglavnom veristički no povremeno i stilizirani, katkad dovoljno opisni no najčešće jezgroviti.
Mogli bismo također Striegla pohvaliti kao rapsoda zavičajnog prostora, iznimno uvjerljivog slikara sisačkih veduta i najpažljivijega bilježnika praskozornih i sutonjačkih vidika posavsko – pokupske regije. Neosporna je istina da je genius loci posebno značajan movens njegova djelovanja, te da se rodnom mjestu odužio i nizom primijenjenih radova, no odveć je restriktivno, pa utoliko i netočno, svoditi ga na lokalno mjerilo. Uostalom, većinu mogućih priznanja iz domaće sredine već je s razlogom primio; štoviše, već je dugo vremena shvaćen i kao “dobri duh” grada Siska.
Ali Slavo Striegl je svoju (koliko sudbinsku toliko i namjernu) izolaciju pretvorio u poticaj za produbljenje bavljenja značajnom mu problematikom, a svoju antejsku vezanost za rodni kraj prihvatio kao izazov nalaženja univerzalnih vrijednosti. Na tragu postimpresionističkih premisa kaptiranja trenutnih vizualnih dojmova, a u duhu slijeđenja ekspresionističke temperamentne gestualnosti, stvorio je već u svojim ranim kreativnim godinama prepoznatljiv individualni izraz. Istina, najradije i najprimjerenije služio se tehnikom akvarela, u kojoj je mogao stenografski i kaligrafski intervenirati linearnim naznakama, a prepustiti mrljama da ožive ozračje blagim svjetlosnim prelazima. Rado je također koristio i monotipiju, upravo zbog gipkosti i tečnosti nanesenoga pigmenta, odnosno stvaranja efekta fluidnosti materije.
No Striegl je našao načina da i u tradicionalnoj tehnici ulja na platnu utisne nezamjenjiv pečat. Bilo da je slikao zaobljenom, ondulatornom konturom, bilo da je stilizirao u geometrizirajućem, kubizirajućem ključu, uvijek je kromatskom homogenošću postizao pun učinak. No možda je još osobnije rezultate ostvarivao u uljima na staklu, gdje je glatka površina podloge stimulirala brzu i neposrednu slikarsku akciju, a nanosi boje omogućavali su bolje stupnjevanje svjetlosnih razina, prostornih planova. Crtežima tušem i grafikama dokazao je sposobnost krajnje pročišćenog dijaloga crte i mrlje.
Životni opus slikara Slave Striegla dragocjena je dionica hrvatskog slikarstva, dopuna vitalističkog, biofilnog smjera, cjelovito poglavlje prirodnog i elementarnog odnosa prema vizualnim fenomenima. Posebno je važan njegov ulog u pejzažistici i animalistici druge polovine dvadesetog stoljeća, s nizom upravo antologijskih dometa. Unatoč slabljenju vida tijekom posljednjih godina, umjetnika nije napustila želja i potreba za stvaranjem, a nije mu oslabila ni koncentracija. Dapače, kad se odlučio izražavati tehnikom kolaža, to jest koristiti se uvećanim plohama i obrisima izrezanoga raznorodnog papira, dopro je do nove sinteze i purističke ili minimalističke reduktivnosti, te na taj način potvrdio jedrinu i gustinu svojega viđenja.
Djelo Slave Striegla nije ostalo sasvim nepoznato stručnjacima i ljubiteljima slikarstva, no nipošto nije prihvaćeno u čitavoj širini kakvu zaslužuje. Zagrebačka retrospektiva prije desetak godina ukazala je na najvažnije aspekte života i rada, no ovaj sažeti izbor u autoritativnoj Modernoj galeriji treba još jednom upozoriti na specifičnu težinu čitavoga ostvarenog korpusa, a posebno na novija djela koja uspješno i sretno zaokružuju dugo stvaralačko djelovanje. Uvjeren sam da će susret staroga majstora sa zagrebačkom publikom biti obostrano obogaćujući, prožet zasluženim odjecima.
Tonko Maroević
