07/07/11 - 30/07/11
Marijan Glavnik / Aktovi
Skulptorska promišljanja ženskoga akta
Prikaz ljudskoga tijela dominantna je plastička tema u cjelokupnoj povijesti čovječanstva; ona i nadalje, bez obzira na našu imaginarnu galeriju* krcatu realizacijama od prethistorijskih venera do naših dana, intrigira kipare svake nove generacije i teško je zamisliti da će ikada biti drukčije. Naglasci su se, doduše, promijenili: s jedne strane tehnološke mogućnosti nametnule su stvaranje slika, manipulaciju istima, dok s druge strane prevladavajuće performativne i konceptualne tendencije (‘sve je skulptura’ – misao Josepha Boysa koju u nas uspješno afirmira Ivan Kožarić) ukidaju morfologiju i strukturiranje materije; obje tendencije ugrožavaju i potiskuju tradicionalno oblikovanje u materijalu/materijalima. Nasuprot njima nalazimo one koji ustraju u radu s materijom i iznalaženju, uvijek iznova, vlastitih likovnih rješenja.
Baveći se aktom, kipar Marijan Glavnik pristupa mu ili naturalistički, ali s pojednostavljenim mimetičkim značajkama, ili kao zadatku komponiranja čisto formalnih elemenata – pa se takvim djelima ujedno približava, ako ne potpunoj apstrakciji, onda svakako apstrahiranom znaku. Na tragu modernističkih dostignuća (Barbara Hepworth, Henry Moore), uvjerljivo usvojenih, Glavnik gradi tihi život biomorfnih formi koje ostavljaju dojam prirodnoga oblikovanja protjecanjem vremena. Lirska komponenta je diskretno unesena, a osjeća se kako plastika izrasta iz odabranoga materijala. Odlike Glavnikovih ostvaraja su: strogi, geometrizirani komadi, blago pokrenutih rubova i nedirnutih, čistih površina, odnosno tek zamjetljivo izraženih tekstura, na kojima su naznačeni ključni, ujedno i orijentacijski elementi. Zatim, poneka međuigra mase i prostora, tek uvjetno šupljina – moglo bi se reći i kratkih perforacija jer su volumeni istanjeni do plohe – koje pridonose prozračnosti ovih antropomorfnih promišljanja (prateći crteži – izrazito skulptorski po karakteru – pogotovo to jasno pokazuju) i oblikovnih metamorfoza.
Nikola Albaneže
* Vlastitu imaginarnu galeriju svatko od nas popunjava zahvaljujući posredovanju medija kojima su dekontekstualizirani sami originalni predmeti koje nikada nismo vidjeli ‘u živo’, ali svi ih znamo preko raznoraznih reprodukcija.”
