11/04/05 - 07/05/05
Glavnik / Imrović / Matijević / Radić / Ujević
Petorica u krugu
Poziv da dodirnemo, zagrlimo, privinemo k sebi, pa čak i dragamo skulpturu kako bismo je shvatili i uživali u njoj – poziv što ga je s pozicije teorije percepcije svojevremeno uputio Sir Herbert Read, poznati arbitar moderne umjetnosti – premda zavodljiv i neodoljivo privlačan, nije uvijek, odnosno nije u svim slučajevima, jednako opravdan. Istina, u temeljima čovjekova odnosa prema plastici kao punoj masi nalazimo veoma izraženu senzualnu osnovu (daleko izraženiju nego kod slikarstva) jer se čulo dodira – promatrano fiziološki i psihološki – zasniva na primarnoj biološkoj potrebi za upoznavanjem okoline i za rastom osjećaja sigurnosti (ono što držimo posvajamo, postaje nam blisko, postaje naše – čulo dodira naprosto nas nagrađuje). Međutim, kada spoznamo kako osjet dodira (a pod time mislimo na osjet taktilne kvalitete površina te na osjet volumena) možemo mentalno kompenzirati vizualizacijom, tada dodir – premda poželjno sredstvo obogaćenoga plastičkog doživljaja – više nije neophodan, a u slučajevima prostornih konstrukcija, kada izostaje masa i često nalazimo tek linijsku strukturu, o njemu ne možemo ni govoriti. Možda tek o astralnim dodirima, ali to je već prelazak u novu kategoriju svijeta.
Pokušaj da se utvrdi metoda pristupa plastici, pa i njenoj analizi, osobito je zanimljiva u usporedbi različitih poetika. Konkretno, pred nama se nalaze plastički radovi petorice autora koji nam pokazuju kvalitativan raspon estetskih mogućnosti sadržanih u odnosu integralne mase i prostora, u svojstvima gradbenih sirovina i njihovih površina, te u prostornim konstrukcijama.
Privrženost materijalu, toplini drveta, njegovoj mekoći i čvrstini, neizbježno se nameće u radu Marijana Glavnika. Njegove ribe i korablje, ptice i stabla, sumarne i arhaične, navode nas na dojam strpljivosti i dosljedne volje kako u činu izrade – djeljanju – tako i u izrazu. A izraz je domaćinski blizak, dječje nježan, jednostavan i priprost…i otuda njegova snaga. Nikakve pojedinosti ne odvlače pozornost od tijela, jednoga ili nekoliko njih u međuodnosu. Samo pomoću različitih močila kipar ostvaruje dodatni suzdržani koloristički efekt.
Uvrnute (doslovce i preneseno) realizacije Nikole Matijevića čas frktavo probadaju, čas mazno obuhvaćaju prostor, sad ga opet lakokrilno sijeku. Upotrebljavajući žicu (obraslu talogom što asocira protok vremena) kao liniju kojom stvara svoje crteže u prostoru Matijević svodi figure mačaka i ptica na glavne silnice. Tu više nema niti obrisne linije, tek vektori karakterističnog djelovanja. Poput zapete opruge nadvio se mačak nad mišem, a tako i promatrač mora obilaziti oko njih kako bi ulovio, oprostite, našao pravi kut za uočavanje uprizorenih životinja. Doista, veoma originalan i anegdotalan prilog našoj animalistici.
Slikar Davorin Radić razvio je osobitu ikonografiju na svojim slikarskim kompozicijama. To su mitološki prizori, dijelom zasnovani na grčkim junacima iz klasične starine, a dijelom izmaštani s oblicima koji asociraju na različite predodžbe, ideje i simbole. Svoju ekspresivnu i nemirnu gestu, nemirnu kao i duh koji je pokreće, odlučio je Radić oprobati u modelaciji terakote (te potrajniti u brončanim odljevima). Likovi sišli s njegovih platana oprostorili su se, hrabro i borbeno zauzeli položaje dok svjetlo po njima upisuje oštre i duboke sjene. No našli su se, usporedimo li ih sa slikarskom situacijom, u tuđoj sredini, bez krajolika čija su bitna sastavnica, kao i krajolici njihova. Potvrda kako se mediji nikada doslovno ne prevode, svaki od njih čuva svoje imanentne odlike.
Ivan Branko Imrović majstor je hvatanja (okom) i bilježenje (rukom) pokreta, primarno plesnoga. Njegove kompaktno zaokružene figure s elegantnim siluetama odraz su baletnog balansiranja. Nisu to tek puke anotacije u kojima otkrivamo mnoge okrete i obrise bliske crtežu, zatim preciznost detalja kao na sitnoj plastici, već i zaokupljenost masom i volumenom kojima dominira čvrsta glatkoća i dotjeranost. Skulptorova fundamentalna briga je potraga za ljudskom gestom, pokret tijela u prisustvu drugog nevidljivog tijela. Energetski drhtaj kao emanacija života struji ovim ostvarenjima.
Najdalje u narativnoj usložnjenosti otišao je Petar Ujević sa svojim jukstaponiranim biblijskim likovima nad kojima se rasprosto kričeći muk. To su razrađene gotove scene čija dramska napetost proizlazi iz rasporeda svih elemenata, prave makete kazališnog čina. Autor u njima istodobno spaja osjećaj za kadriranje, primjenjujući dvodimenzionalne plohe u ortogonalnom međuodnosu, s rasporedom figura koje su i same dane u napregnutosti izraza. Premda sićušne, njihov patos – iskazan facijalnom ekspresijom i gestom te položajem tijela – pridonosi snazi ove umjetnosti u prostoru.
U krugu plastičko – prostornih realizacija petorice autora, tradicionalnih barem po činu tvorbe artefakata kao ‘spoja glave i ruke’, odnosno izraza duha i vještine, posjetitelj se može uvjeriti kako umjetnost uvijek duguje svoju posebnost nekom određenom naglasku. Tako su općenite i zajedničke odlike što ih nalazimo u umjetničkoj formi skulpture zasnovane na opipljivosti, integralnoj masi, trodimenzionalnosti i plastičnosti proširene osobnim udjelom svakoga pojedinog umjetnika. Upravo iz tog razloga raspon i raznolikost izloženih poetika ne pruža nam samo uvid u individualne opuse, nego je i prigoda za edukativne pa i refleksivne poredbe unutar određene likovne discipline.
Nikola Albaneže
