14/01/05 - 06/03/05
Radić: Presjek 1980 – 2005
Izložbom akademskog slikara Davorina Radića Gradska galerija Striegl, nastoji se profilirati i popuniti sadržaje moderne i suvremene hrvatske umjetnosti s izložbama koje slave slikarstvo.
Želja nam je zadržati odnos prema tradicionalnom slikarstvu, jer ćemo se takvim izložbama odužiti akademskom slikaru Slavi Strieglu, čije ime nosi galerija, a koji je podržavao taj vid slikarstva i ostao mu vjeran kroz sav svoj likovni opus.
Upravo ovom izložbom Davorina Radića, koja čini presjek njegova rada u razdoblju od 1980. do 2005. godine, pokazujemo vrijednost i značaj umjetničkog stvaranja u sponi sjećanja na tradicionalno i otvorenošću suvremenom. Davorin Radić pripadnik je jedne generacije umjetnika (poput slikara: Žapčića, Račkog, Lončara, Meglića, Mucka, Rupčića, Marekovića, Biočića…; ili kipara poput: Glavnika, Imrovića, Ujevića…), koji su također baštinici tog pristupa umjetnosti.
U izložbeno-galerijski svijet Radić ulazi osamdesetih, odmah nakon završetka Akademije. Od tada do danas rađaju se ciklusi koji se nižu:
- prema promatranju (pejzaži, mrtve prirode, portreti, autoportreti)
- interpretacije starih majstora (barok-manirizam)
- mitologija prema klasičnim motivima, prema antičkoj tradiciji u pejzažu (pokušaj gradnje osobne mitologije s objektima–gradnja vlastitog svijeta). Tu svakako treba istaknuti dva velika ciklusa: Čuvari i Parsifal, u kojima je osnovni motiv potraga za slikarskom istinom i ciklus kojim je trenutno zaokupljen.
- formalne igre, a riječ je o ‘ulasku’ u objekte koji su se pojavljivali u pejzažu.
Odabir Radića je njegova potvrđena kvaliteta na brojnim izložbama u mnogim značajnim izložbenim prostorima u Hrvatskoj i van nje, a i njegova pripadnost likovnom okruženju ovog dijela Hrvatske.
Nadam se da ćemo i ostalim izložbama nastaviti prvotnu ideju klasičnog pristupa u slikarstvu, kako bi opravdali nastojanja ovakvog i sličnih pristupa u umjetničkom htijenju.
Zoran Burojević
Granica svjetova–otkrivanje skrivenih slojeva značenja uz sisačku retrospektivu Davorina Radića
Ondje na granici svjetova u Hrvatskoj Kostajnici, bezgranična ljepota krajolika potakla je Davorina Radića na umjetnost slikanja. Visoko gore nad rijekom, s prozora kuće, puca pogled na: crvene kestenove šume, na crni zamak Zrinskih-Frankopana, na Napoleonov i Marmontov most sa okovanim šiljatim ledobranima, na otok što poput svemirskog broda rascjepa prozirno zelenilo Une na brzace i raluke posute grmovima sita.
Spoznaja o sebi dolazi iz vana, iz odraza! Ulaz u Kublaj-kanov začarani dvor užitka, dvor
slikarske umjetnosti, pronađen je već u djetinjstvu.
Slikarstvo je teška umjetnička vrsta. Ono pretpostavlja osobni talent, ali i učenje i studij, neprestani dril ateliera, te česta izlaganja sudu kritike i javnosti.
Nakon Akademije i Majstorskih radionica, pritisnut cijelim svemirom uzora, tragova, otisaka. U nekoj vrsti paranoidnog traženja, kad mu se činilo da je sve povezano ili da ništa nije povezano, da posvuda vidi znakove svega, Davorin Radić želeći i sanjajući zahvat radikalne revizije, prolazi mnogim slikarskim mjenama i ciklusima.
Vlastita mu je estetska stvarnost slikara jedina stvarnost!
‘Dok slikam, dok stvaram, uživam!’
‘Slikam, dakle jesam!’
Slike forme i boje ovog neomeđenog slikara nastaju energično u brzom tempu, ogromnom snagom tijela i duha koji neprestano propitkuje. Pod hitrim zamahom ruke platna se tresu, a kistom poput mača umjetnik ubada i nanosi i ono svoje najdublje nesvjesno ja.
U tom prvom razdoblju, a to je svijet pun značenja koji ne moramo dešifrirati Radić slika krajolike zavičaja. Ove slike su prožete mladošću, prirodom koja ga okružuje, bojama, zvukovima, rađanjem. Kao da pozvan od sunca neprestano silazi zelenim bregovima Kostajnice.
Prve slike nastaju u tehnikama crteža, akvarela i ulja. Umjetnik slika i mrtvu prirodu, predmete svakodnevnog života, autoportret i mnoge portrete. Kratkotrajna sreća ljeta brzo će nestati.
Dolazi vrijeme interpretacije i reinterpretacije starih majstora baroka, manirizma; Velazqueza (ovdje izložena Predaja Brede), Rembrandta, Rubensa, uskrsivši u njima ono svevremeno i suvremeno te osobito ono postmoderno svoje.
Slikar se igra s prostorom, zrcalima, autorima koji su mu vremenski udaljeni.
On ne citira, on se sjeća, te slika slike odgođenih značenja.
Već je tada mladi slikar napravio besprijekoran umjetnički posao, dovodeći stereotipe u pitanje, ali ne na filozofski način, nego s ironijom i distancom.
Traganje se nastavlja!
Iz njegovog atelijera odzvanjaju vesele vilinske priče i pjesme. Pronađen je postmoderni raj. Mjesto nove radosti slikanja je Grčka mitologija, Ikarija, Arkadija, Utopija.
Zavičaj Dioniza, Apolona, Pana, Silena, Nimfi, Venere, Parisovog suda. Tu je i metafizičko–transcendentni svijet Kršćanstva, Svetog Juraja, Svetog Jakova, Svetog Sebastiana, Isusa raspetoga.
Moram reći da Radić ne slika samo zbog nekih ideja, mitova, slike su isto tako fikcija utemeljena na stvarnim ljudskim osjećajima i detaljima iz svakodnevnog života.
Nakon druženja s grčkim boginjama i bogovima, s transcendentnim junacima kršćanstva, autor pronalazi vlastitu mitologiju, vlastiti peisage. Neke su vrste stereotipa izumljene.
Umjetnik slika izbrisan krajolik puste zemlje, koji jedino nastanjuju usamljeni, ledom okovani, šiljati vrhovi planina, te arhetipske naprave, strojevi nepoznatih namjena, možda simboli rata, uspona ili pada?
Nadiru ezoterijski svjetovi. Prvi put se javljaju sjene, krokiji čuvara konjanika, Parsifala i Galahada.
Poput Homera, Radić svojim slikama priča priču o nepoznatim svjetovima. Pa tako uz Odiseja, putujemo nepoznatim, ogoljenim krajolicima, poharanim aktualnim Trojanskim ratom.
Praćeni čuvarima izlazimo na brisani prostor omeđen Empedoklovim praelementima: vatrom, vodom, zemljom, zrakom, određeni Heraklitovom vatrom koja se s mjerom pali i s mjerom gasi, pa gledamo na njemu kao Kasandra onog Trojanskog konja, onako vjerujući-nevjerujući, usamljen i ukopan svemirski brod, tu spravu-skulpturu što nas mami svojom tehnicističko-kolorističkom čudesnošću, da nas ugrabi i odnese poput Kubrickovog junaka ‘2001 Odiseje u svemiru’.
Slikajući iz dubine svoje osobnosti, radeći te unutarnje forme što iz njega probijaju u neprestanom rastu, nesustajući u kreaciji tih naprava što se vrte oko sebe i što pokreću cijeli prostor, slikar uživa!
Nesvjesno je strukturirano kao slika!
‘Kad te slike radim, ne trebam misliti!’
Nesvjesno nastaje tek onda kad se nauči jezik slikarstva!
Svejedno, ipak se stalno pitamo gledajući ove možda metafizičke strojne naprave, što one predstavljaju? Početak ili kraj, dolazak ili odlazak čovjeka?
Pa onda ti čuvari, pa taj Galahad i Parsifal, što su oni? Simboli ljudske nade, umjetnosti, onako ars longa, vita brevis? Što oni mogu sami, polomljeni i potrešeni svekolikom tehničkom sudbinom svijeta?
No svako je značenje privremeno i nije iscrpno!
Previše je ratova i okrutnosti. Razorena je i Hrvatska Kostajnica, jedan od najljepših baroknih gradova Hrvatske i to duboko uzbuđuje autora. Ipak Davorin Radić je osoba renesansnog optimizma, beskompromisan do posljednjih konsekvencija, neprestano u potrazi za lijepim.
Iako nikada nije bio modernist, on slika i stvara nove svjetove. Davorin Radić odgaja i obrazuje, uči slikarstvu mlade. Godine stvaralaštva su od učenika stvorile učitelja.
On izvrsno zna svoj zanat, a forma je konačno samo pitanje tehnike.
Sada, u pedesetima, Davorin Radić slika svoje najbolje slike.
Uz poticaje majstora baroka Kokoschke, tu je i naš Slavo Striegl, koji ga je u jednom trenutku strasno oslobodio prema motivu, te podučio kako se motivu približiti kroz znak, esenciju, ono bitno.
Obuzet ljepotom preko svake mjere, Davorin je uz Slavu Raškaj i Slavu Striegla postao jedan od najboljih hrvatskih akvarelista.
Njegovi akvareli puni literarnih asocijacija, niti su pitomi, niti konvencionalni.
Gotovo do perfekcionizma Radić slika svoj odzrcaljeni lik, autoportret. Slikajući od svoje mladosti portrete, postaje jedan od najznačajnijih štafelajnih portretista Hrvatske.
Uspješno svladavajući ovaj kompletan likovni problem i to ne samo percepciju modela i njegovu transpoziciju, nego i karakter osobe. Vehementno, u tijeku jednokratnog poziranja, u jednoj seansi nastaju ovi portreti.
Iskreno i temperamentno, gotovo igrajući se, Radić hitrom, lepršavom igrom kista, bez uljepšavanja, pogađa ono bitno modela.
Uz crtež, koji prakticira od najranije mladosti i koji mu, uz ulje i akvarel, predstavlja noseću snagu njegova slikarstva kojom najčešće u zadnje vrijeme crta svu intimu i toplinu svoje male obitelji (Izložba crteža u Učiteljskoj akademiji u Zagrebu).
Davorin Radić u zadnje vrijeme počinje kipariti (Izložba u Atelieru Lučko).
Novi je to likovni interes, znatiželja stvaralačkog duha, koji siguran sam, neće biti samo epizoda.
Davorin Radić je izlagao u najpoznatijim galerijama Hrvatske. On je slikar velikih zagrebačkih izložbi, ali i slikar koji uživa izlagati u svom zavičaju.
Godine 1997. tiskana mu je monografija.
Odgojen za slikara, krajolikom koji ne gubi ljepotu, obrazovan na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i Majstorskim radionicama, Davorin Radić je svih ovih godina kroz praksu ateliera, izgradio čvrstoću misli i veliku ljubav za slikanje.
Ta ga ljubav ni dan danas ne napušta!
Granice njegovog slikarstva granice su njegovog svijeta!
Svoje oči, duh, invenciju, maštu, snagu, brzinu i umijeće ruke, naučivši čudnovato izmišljati i slikati, sanjati motive, predjele i putovanja, Radić će opet upotrijebiti za kreiranje, za nove avanture lijepoga, na koje će nas kao što je to činio i do sada povesti svojim slikama od planeta do planeta, beskrajnim svemirom slikarskih estetskih uživanja.
Nikola Tadić
