14/01/07 - 18/02/07
Spomenka Zadrović/ Akvareli, crteži, ulja 1982 – 2007
-
- Na slici s lijeva na desno: Zoran Burojević, Marijana Milas, Spomenka Zadrović, Tončika Cukrov
Profil svog mladog, lijepog slikarstva Spomenka Zadrović zahvaljuje originalnoj psihofizičkoj konstituciji svoje ličnosti. Osnova te konstitucije je šarm paradoksa: biti glasan pianissimom linije, biti u centru kolorizma povučenošću boje. U našoj suvremenoj likovnoj situaciji jedna zaista rafinirana pikturalna strategija! I još više – sposobnost: ‘slikati onako, kako se živi.’
Matko Peić
Koliko snažna može biti veza između života umjetničkog bića i djela vidljivo je u primjeru Spomenke Zadrović , umjetnice sada već srednje generacije. Od početaka njenog profesionalnog slikarskog djelovanja ta je karakteristika bila jako naglašena, pa nije slučajno da ju je upravo njome, povodom prve izložbe organizirane 1984. u Galeriji Vladimira Nazora u Zagrebu, predstavio njen profesor Matko Peić.
U tim ranim godinama učenja u oslikavanju motiva prirode i portreta bliskih ljudi uočava se izuzetna vještina izvedbe u kojoj je crtež precizan, a kolorit bogat, ali suzdržan i rafiniran. Autorica izvrsno oslikava psihologiju slikanih osoba i atmosferu prizora koji su viđeni više unutarnjim, nego vanjskim okom. Sklonost graničnim vizurama Spomenku kasnije vodi ka izgradnji osobnog stila, koji apstrahira sadržaj do tek mjestimice vidljive razine prepoznatljivosti. U načinu rada ona apsorbira elemente poznatih umjetničkih izraza, tako da u određenim situacijama prepoznajemo neke osobine ekspresionizma, impresionizma, action paintinga, pa čak i nadrealizma, kao i senzibilitet dalekoistočnih umjetnosti. Potez varira od tek vidljivoga ka nevidljivom; ponekad je izrazito temperamentan, a drugi put nježan i fluidan. U trenutku nastajanja uvijek je duboko proživljen, tako da gotovo fascinantnom snagom poziva na sudjelovanje u priči koja je pred gledateljem. Jednako tako Spomenkina je paleta iznijansirana – bogata i lirski sfumatična do gotovo utišanog svjetla, pa motivi, koje je oslikavala u takvoj atmosferi uvijek imaju ugrađeno i vrijeme koje polako teče. Uz ono što postiže kontrastima, izraženima bojom ili potezom, ova umjetnica to stvara i specifičnim strukturiranjem slike. Određeni broj radova, koje je na taj način oblikovala, sastavljeni su od većeg broja manjih, precizno oslikanih dijelova. Tako stru – kturirani apstraktni koloristički poliptisi u svojoj polifoniji otvaraju njen razvoj ka drugačijem odnosu prema umjetničkom djelu. Oni prestaju biti samo umjetnička forma, jer dobivaju jednu novu simboličku komponentu, koja u sebi ugrađuje osobine sakralnog.
Pronicljivošću filozofa antičke Grčke, predanošću skolastika, upornošću tragača zlata…Spomenka dugi niz godina usporedno istražuje različite motive jedne te iste teme. To je najnedokučivije pitanje, koje si barem jednom u životu svatko od nas postavi: što je to početak početaka, što to pokreće naš život?
Ubrzo po završetku studija nastaju prvi radovi ciklusa: Imaginarni krajobrazi, Krvotoci i Arbor vitae, koji su svaki ponaosob u kontinuitetu od desetak godina rađeni istom tehnikom i stilom. Imaginarni krajobrazi (1982.-1995.) oslikavaju lirske pejzaže nadrealnih atmosfera i poetičnih originalnih naslova kao: Drvo nasred svijeta, Purpurna ili Plava kiša. Unutar tog ciklusa ona oslikava i vegetabilne motive, često u precizno odmjerenoj ravnoteži punina i praznina. U organski oblikovanim formama Krvotoka (1982.-1990.) upravo ti prostori postaju čudesno snažne transformacije jednog stanja u drugo. One su naglašene i izmjenjivanjem boja tuša – crnog i crvenog. Te strukture titraju u ritmu pulsa, i to onog duboko unutarnjeg – onog koje razotkriva tajnu života! U ciklusu radova nastalih u okviru Arbor vitae (1983.-1995.) jednako snažno i strastveno autorica istražuje transcendentnost kroz susret polariziranih struktura.
Slijede ciklusi: Prozori – Praskozorje – 1993., Vrtovi – 1993/94., Pitom pejzaž – Crvena zemlja – 1993., te Vode – 1995/96. (poliptisi od devet segmenata). Spomenka te motive, iako su po svojoj prirodi dio prepoznatljive stvarnosti, oslikava kroz njihov unutarnji život. Tako crta, slika – kombinira nutrinu vrtloga vode, pjenu, brzace…u jednoj dominantnoj boji, predstavljenoj u raskoši do tada neviđenih modulacija. I na ovom primjeru iznova se potvrđuju riječi njenog profesora Matka Peića da: Osnova te konstitucije (opaske Spomenkine) je šarm paradoksa: biti glasan pianissimom linije, biti u centru kolorizma povučenošću boje. Među realiziranim radovima nalaze se i neki vrlo značajni za povijesni razvoj umjetničkog izražavanja. Oni se prije svega odnose na kolorističke rezultate dobivene kombiniranjem tehnika, te na estetske i simboličke kvalitete radova u formi poliptiha.
Najnoviji Spomenkin ciklus vezan je uz motiv ruža, te uz pejzaže – 2001./2006. (duguljasti format/kvadratni/triptisi). Manje vještom gledatelju ti radovi činit će se posve romantičnim realističnim motivima. Međutim, oni nisu rezultat promatranja prirode na način slikara u plain airu, već stvarnost u kojoj je svjetlo glavni čimbenik. Iako bismo po ljepoti te radove mogli povezati s Bethowenovom Devetom simfonijom i Odom radosti, oni na neki način odstupaju od toga zbog svoje simbolike. Ruža je u Spomenkinim radovima imanacija transcendentne ljubavi. Stoga i toliko svjetla u tim radovima. Ono nije samo graditelj vanjskog oplošja, već izlazi i iz samog motiva. Oslikavajući te motive akvarelom, ostvaren je kvalitetan spoj tehnike s oslikanim motivima, te je do krajnjih granica naglašena osnovna ideja. Svečanost koja se događa u prostorima ovih djela nije slučajna. Ona je rezultat spoja transcendirane Spomenkine osobnosti i njenog virtuoznog umjetničkog izražaja, čiji su napori u tom smjeru prisutni kroz cijeli period stvaralaštva. Stvaranje umjetničkog djela na ovakav način rijetko je prisutno u zapadnoeuropskoj kulturi, pa stoga možemo govoriti o rijetkom recentnom primjeru.
Spomenka Zadrović, iako je tijekom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća bila uključena u suvremenu likovnu scenu Hrvatske, zbog vlastite zaokupljenosti osobnim istraživanjima ostaje po strani. Poznata je užem krugu, prije svega sredini u kojoj je odrasla i kojoj se odužila značajnijom donacijom od 55 radova (ulja, crteži), koja su 1998. poklonjena Gradskom muzeju Sisak. Zbog osobne samozatajnosti, te zbog rijetkog opredjeljenja da se tradicionalno slikarski izražava unutar teme nesvojstvene vremenu u kojem živimo – tj. traganju za univerzalnom istinom, njen rad tek treba valorizirati.
Dio Spomenkina umjetničkog stvaralštva, koji na ovoj izložbi možemo vidjeti i doživjeti, pokazuje svoju izuzetnost, virtuoznost, te individualno bogatstvo – strastvenost, analitičnost, predanost!
Tončika Cukrov
