29/10/20

Online premijera kratkog filma Gorana Nježića ”Kada se probudim” / osvrt na film

Obzirom da je kratki film ”Kada se probudim” Gorana Nježića bio dostupan za gledanje sve do danas na našoj Facebook stranici u sklopu online programa ”Premostimo društvenu distancu zajedno kroz umjetnost”, kao završnicu naše online premijere, objavljujemo osvrt na film i zaista se nadamo da ćemo film imati priliku gledati na predstojećim festivalskim programima.

Kada se probudim Gorana Nježića


Oh-Baba:
“After a thousand years of darkness, he will come, clad in blue and surrounded by fields of gold to restore mankind’s connection of the Earth that was destroyed.”
Nausicaä:
“And he will guide the people of this planet at last to a land of purity.”


(jedan od dijaloga iz animiranog filma Nausikaja iz Vjetrovite doline, japanski 風の谷のナウシカ; Kaze No Tani No Naushika; engleski Nausicaä of the Valley of the Wind, autora Hayao Miyazakija, iz 1984. godine)


Kratki film ”Kada se probudim” je nastao tijekom perioda izolacije, u atmosferi pomalo apokaliptičnoj, neizvjesnoj, fragilnoj na svim razinama. Uslijed trenutne pandemije uzrokovane Virusom nastupile su specifične zaštitne mjere i norme ponašanja koje su veliki broj ljudi ograničile na boravak u kućama, stanovima, tj. svojim domovima, uz kontinuirani oprez i provođenje društvene distance. Ovo stanje zahvatilo je aktualni svijet zaista velikom brzinom i sve nas podsjetilo koliko su nam sustavi, bilo ekonomski, bilo društveni, labilni i brzo promjenjivi. Vrijednosni parametri su se počeli preispitivati, a dijaboličan osjećaj između panike, nemoći i potrebe za kontrolom uvukao se u ljude kao i u fizičke i virtualne prostore.

Ne započinjem bez razloga ovaj tekst o filmu s dijalogom iz poznatog klasika Hayao Miyazakija, i to ne samo zbog apokaliptične i futurističke atmosfere, nego jer upravo njega možemo čitajući shvatiti kao jedan od mogućih nastavaka sintagme iz naslova: kada se probudim. Ako se i pitamo nudi li nam autor uopće odgovor ili opis toga što se događa kada se probudi, nakon što film odgledamo, shvatit ćemo da nije to što je autoru bilo u fokusu. Odmah iza prve filmske sekvence, autor nam daje do znanja da Sve će biti bolje uspostavljajući na taj način zaista izravnu vezu s vanjskim svijetom, s gledateljem u realnom svijetu za kojega pouzdano zna da se pita, uistinu, a kako će biti sutra? S ovom uvjerljivom i jasnom konstatacijom ne preostaje ništa drugo nama kao gledatelju nego povjerovati da će zaista biti bolje. Međutim, ono što nam ovaj film donosi jest atmosfera kinematografski razrađene poetike, istraživanje prostora i vremena s nježnim i efemernim akterima, u kojima prepoznajemo neprocjenjivu egzistencijalnu važnost te nas na taj način smišljeno autor usmjerava na razmišljanje o svijetu oko sebe i svojem mjestu u njemu. Na momente dokumentarističan, nadrealan, vizualno upečatljiv u obuhvaćanju prostora sa svim njegovim fragmentima i detaljima, film nas uvlači u svoj vlastiti osjećaj za vrijeme. Autorovim izjednačavanjem uloga koje u ovom filmu imaju biljke, životinje, zemlja i čovjek bivamo intenzivno podsjećeni i upućeni na izvore humanosti koja nam je u ovim vremenima krajnje nužna.

Motiv sna nam je donešen kroz klasične filmske spektre vremena i prostora. Osjećaje snovitosti, somnabulnog, onirističkog i nadrealnog dobivamo kroz kratke filmske sekvence u kojima se radnja pak usporeno odvija s fokusom na svaki detalj u krupnom i bliskom, intimnom kadru. Vrijeme je tu u svakom kadru prisutno kao podsjetnik na neizbježnost i apsolutnost, a prizori koji nam se nude u svakoj od sekvenci djeluju poput posve stvarnih, proživljenih, ali zaboravljenih flashbackova, dokumentaristični u svojoj opisnosti i fokusiranosti. Prošlost, sadašnjost i budućnost pojmovi su vremena koji u ovom slučaju također mogu predstavljati i prostore u kojima se vrijeme odvija. Intenzivno naglašeni aspekt vremena sugerira prostor za sebe, nedefiniran uvriježenim i nama poznatim mjernim jedinicama, osim one koja je uvjetovana trajanjem samog filma. Slijedimo glavnu protagonisticu filma dok ona sama sanja u snu, izvan stvarnosti. Taj ”prostor stvarnosti”, autor razrađuje kroz melankolične prizore u snažnom kontrapunktu između sna i jave, poetičnim ispreplitanjem unutrašnjeg i vanjskog prostora (interijera i eksterijera/intime i javnosti), kao i izraženom dinamikom između planova stvarajući tako kontraste između daljine i blizine, levitiranja i čvrste uzemljenosti.

Goran Nježić svojim filmom u kratkoj formi svjesno priziva jednog Kurosawu, Miyazakija, Von Triera, Frammartina, Weerasethakula kroz neizravnu citatnost na podsvjesnim razinama u zaokruženoj i upečatljivoj vizualnoj fantaziji. Snimljen u fizičkim i tehničkim ograničenjima, samo s mobitelom, ovi kadrovi nam donose cijeli jedan svijet iz rakursa intimnosti, bliskosti, povezanosti, izloženosti, izdvojenosti i fragmentiranosti, a jasno upućujući na elementarnost, uvjetovanost i repetitivnost prirode kao jedine poznate stvarnosti i referentne točke za sve nas.


Alma Trauber


povratak na popis novosti
Gradska Galerija Striegl, 2020. Sva prava pridržana. dizajn: Sven Sorić | izrada: Viktor