08/08/22

Predstavljamo izložbu Lidije Šeler ”Ikebana”

Uz tekst Ive Körbler predstavljamo izložbu Lidije Šeler u Gradskoj galeriji Striegl:

Ikebana

Za svakog umjetnika postoji jedno središte iz kojega crpi motivaciju i inspiraciju; kod nekih je to skrivenije i manje primjetno, a kod drugih nedvosmisleno vidljivo i potencirano. Bilo bi previše jednostavno reći kako je kod Lidije Šeler priroda trajna inspiracija jer se njezino slikarstvo kontinuirano kreće oko drugih važnih slikarskih problema samog metijera, ali ona to nedvoznačno jest – u svim svojim oblicima, stanjima i prijelazima godišnjih doba.

Među hrvatskim slikarima različitih generacija postoji uvjerljiva i prepoznatljiva linija tradicije gestualne i lirske apstrakcije – kao i različitih inačica apstraktnog i postapstraktnog ekspresionizma – u koju se slike Lidije Šeler jednim dijelom savršeno uklapaju. Lidija se u hrvatskom slikarstvu javlja početkom devedesetih godina 20. stoljeća među mladom generacijom slikara, uspostavivši od početka drugačiji slikarski izričaj i senzibilitet; nakon što je Nova slika već počela silaziti s povijesne pozornice, a postmoderni je načini reciklaže i citatnosti nisu zanimali. Ona se nije imala potrebe stilski vraćati u prošlost jer je intuitivno prepoznavala sadašnje vrijeme, uz težnju za sintezom drugačijih emotivnih, duhovnih i kulturoloških iskustava. Jednako tako, ova slikarica nikada nije posezala za uzorima i metijerskom ostavštinom svojih velikih prethodnika i profesora sa zagrebačke Likovne akademije, poput Ive Šebalja, Nives Kavurić Kurtović, Miroslava Šuteja ili umjetnice Marcele Munger, iako ju je s njima spajao sličan rafinirani senzibilitet za crtež, grafizam, slojeve teksture i dinamički pokrenutu površinu slike, sliko-kolaža ili sliko-crteža.

Možemo interpretirati Lidijino slikarstvo kao duboko osobno transformirano nasljeđe apstraktnog ekspresionizma, enformela, siromašnog i gestualnog slikarstva jer svi ti elementi u pojedinim ciklusima ili djelima postoje, ali to opet neće biti potpuna anatomija njezina slikarstva. Lidiju Šeler zanima procesualnost u slikanju i sâm čin slikanja kao takav, ali ju jednako tako zanima duhovna strana apstraktne slike, gdje je slikanje jedan oblik meditacije, što ju vezuje uz senzibilitet i umjetnički credo Marka Tobeyja, koji je također prihvatio koncept Fluxusa, zen-filozofije i ideje beskonačnosti slikane matrice, tzv. otvorenog djela, koje u našoj mentalnoj slici nema granica.

Čini mi se kako i Lidija teži tzv. multidimenzionalnoj slici, koja u sebi nosi različita materijalna i metijerska iskustva, ali i iskustva transformirana iz prirode. Naime, njezino slikarstvo nije mimetično i ono ne oponaša prirodu na narativan način, ali Priroda kao takva, s rasponom prirodnih i meteoroloških fenomena, kao i godišnjih doba postoji u njezinim slikama na emotivnom i energetskom nivou, koji su promatraču približeni odabirom određenog kolorita. Uvijek u nekim fragmentima teksture slike osjećamo i prepoznajemo intimnu naraciju umjetnice, utisnutu u sliku u dovoljnoj mjeri da u promatraču probudi empatijsko-emotivnu reakciju ushićenja ili smirenja. Ti mali fragmenti pojavnog svijeta, koji su povremeno nužni da bi se vezali uz priču slike ili atmosferu, ukazuju kod Lidije Šeler na snažnu prisutnost svijeta osobnih simbola, podsvjesnog, ali i znanja o postojanju riznice kolektivnog nesvjesnog.

Svi su se ti preduvjeti morali stvoriti i dogoditi kroz godine da bi umjetnica sasvim prirodno došla i vratila se do možda najdubljeg utjecaja i sloja koji je dugo postojao u njezinu biću – a to je njezin prvi susret s japanskim poimanjem estetike u ranom djetinjstvu, kada ju je mama vodila na tečaj ikebane. „Tada sam samo upijala, a sad shvaćam koliko je to iskustvo bilo prijelomno za formiranje mojeg likovnog pisma“ (Lidija Šeler). Te savršene, asimetrične „neuravnotežene ravnoteže“ (L. Šeler) koje stvaraju dramu i u najmanjem krokiju, proizašle su iz tog ranog dodira s dijelom japanske kulture i dovele ju na kraju do Japana, gdje je izlagala na jednoj grupnoj izložbi i to upravo u japanskoj tradicionalnoj kući.

Boravak na slikarskoj radionici u Japanu 2013. godine omogućio joj je idealni sinkronicitet između njezina umjetničkog zrenja i doživljaja kulture koja joj je intuitivno bila vrlo bliska. Iskustvo doživljaja prirode Japana, pogleda na planinu Fidji, njihova likovnog razmišljanja i apstrahiranja svijeta na tek nekoliko bitnih stvari iznimno je obogatilo Lidijino slikarstvo: specifična ugođenost prirodnih elemenata Japana stvorili su poseban naboj u njezinom tadašnjem ciklusu sliko-kolaža i kaligrafskih crteža na drvenim kutijama.

Kada je tom prilikom 2013. boravila u Japanu kao gošća jedne galerije, htjela je supruzi galerista osobno pokloniti jednu sliku i tako je spontano iz šume intuitivnih poteza nastala Lidijina prva „ikebana“. Ta ikebana za gospođu Sudo bila je postavljena u prostor koji je u tradicionalnoj japanskoj kući projektiran upravo kao mjesto za ikebanu, što kao čin za Japance nije „samo“ postavljanje cvjetnog aranžmana, već proces stvaranja ikebane znači u slobodnom prijevodu „živo cvijeće“ ili „dati cvijeću život“. Prema njihovu tumačenju, prirodna stvar (hrid, stablo, cvijet) samo je početak, a potreban je dodir čovjeka da bi ta stvar oživjela, da bismo otkrili njezinu oplemenjenu prirodu. Japanci se općenito iznimno dive velikim, silnim prirodnim pojavama, ali jednako su tako majstori primjećivanja malih fenomena, ljepote i pojava u prirodi.

Ta japanska ideja da se iz pretjeranog i neurednog obilja prirode ritualno, sa zahvalnošću uzme i uspostavi reducirana harmonija i ljepota u potpunosti korespondira s likovnim senzibilitetom Lidije Šeler. „Tako i ja prilazim slici. Duboko zadubljena, spajam se s najmanjim crtežom na nekom transcendentalnom nivou. Kada čitam o ikebani, samo jednom malom dijelu posebne filozofije, kao da čitam o sebi. U biti osvještavam…“, istaknula je nedavno umjetnica. U jednoj knjizi o umijeću ikebane¹ zapisano je kako je „način na koji ćemo savinuti grane da bismo ispunili prazan prostor, način na koji se pojavljuje bijeli prostor između poteza tušem – to je najviši kriterij u ocjenjivanju kaligrafije, crteža tušem, ikebane jer je prazan prostor okoline kalup naše ikebane“. Drugim riječima, za japansku filozofiju nema razlike u mediju pomoću kojega prilazimo prirodi – je li to linijski istanjena masa cvjetne peteljke, grane ili poteza kistom i tušem na papiru. Za naše zapadnjačke pojmove, Lidija Šeler likovnim je postupcima – ali i razinom energetskog sklada – u ovom trenutku vrlo blizu autentičnom savršenstvu ikebane, iako se ono uči i usavršava cijeli ljudski vijek.

Iva Körbler

¹ Sen’ei Ikenobo, Houn Ohara, Sofu Teshigahara: „Ikebana – povijest i principi japanskog uređivanja cvijeća“, uredili Donald Richie i Meredith Weatherby, Otokar Keršovani, Rijeka, 1971.