31/01/20 - 29/02/20

Striegl iz Kolekcije Mihelčić

Striegl iz Kolekcije Mihelčić: privatno i javno – izložba kao prilog unapređivanju veza između privatnih kolekcija i javnog muzejskog sektora

 

U svakom trenutku mogli bismo se složiti s konstatacijom da su muzeji spremišta kolektivne memorije, prostori koji raspravljaju i preispituju prošlost, ali i postavljaju ili osporavaju  aktualna pitanja i teme sadašnjosti. Tragom te misli, potrebno je postaviti pitanje što to znači za sve nas?

Ako gledamo na kolektivnu memoriju kao nešto relevantno i što bi trebalo predstavljati elementarni segment naših identiteta, ili kako to Andreas Huyssen kaže: “sjećanje oblikuje naše veze s prošlosti, a načini na koje pamtimo određuje naš identitet. Kao individue i društva trebamo prošlost kako bi konstruirali i učvrstili svoju tradiciju, formirali sadašnji identitet, te stvorili viziju budućnosti”[1], onda muzeji kao spremišta, čuvari, prenosioci i interpretatori kolektivne memorije igraju veoma važnu ulogu u našim životima. Također sve to skupa za nas znači da moramo budno pratiti perspektive i politike institucija koje oblikuju naš kulturni krajolik i razmotriti na koji način utječu na javni interes i sada i u budućnosti. Ono što nam je povijest pokazala je da svijet umjetnosti ima koristi i da jedino može opstati ako uvažava i obuhvaća različite glasove i perspektive. U kontekstu ove izložbe želimo ukazati na nužnost uspostavljanja modela između javnog i privatnog u muzejsko-galerijskoj mreži kako bi se potakla i dinamizirala razmjena znanja, omogućujući jednima i drugima protok informacija i učenje jednih od drugih.

Danas u svijetu, prema petom izdanju BMW Art Guide[2], postoji 270 privatnih kolekcija suvremene umjetnosti koje su dostupne javnosti, s tim da ova brojka ne obuhvaća privatne i nezavisne muzeje i galerije koji ulažu značajne iznose u promociju svojih zbirki i programsku djelatnost, istovremeno mijenjajući i kulturni krajolik kakvog poznajemo. Brojne privatne inicijative, poput Georges Pinaultovog muzeja u Veneciji, Miuccia Prada muzej u Milanu i Veneciji ili najnoviji projekt Leonarda Mikhelsona pod nazivom GES-2 koji će se otvoriti u Moskvi u rujnu 2020. godine, postaju neprikosnoven i nedodirljiv autoritet u odnosu na javne muzeje, što po godišnjem budžetu i kupovnoj moći, što po utjecaju i visokoproduciranim izložbama i projektima. Ovakav vid privatnog kolekcionarstva i umjetničkog pokroviteljstva nije ništa novo, no, kakav je slučaj s privatnim kolekcionarima i obiteljskim nasljedstvima koji ili nemaju ovakvo financijsko zaleđe ili potrebu za ulaganjem u ovom smjeru? Pitamo li se što se događa s takvim nasljedstvima ili kolekcijama nakon što njihovi vlasnici više nisu u mogućnosti njima upravljati ili ih čuvati? Nedavno je održana aukcija radova iz jedne od naših najvećih kolekcija suvremene hrvatske umjetnosti vlasnika Tomislava Klička. Ostaje nagađati što je s brojnim i značajnim privatnim kolekcijama nakon smrti njihovih vlasnika, kao što je slučaj npr. s Vaništinom poputbinom, tj. zbirkom u kojoj se nalazi  i značajan broj radova iz nevelikog, ali značajnog opusa Milana Steinera. Ostaje otvoreno pitanje što je s Janešovom poputbinom i umjetničkom ostavštinom. Opus jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara male plastike i medalje te autora poznate Aleje glagoljaša kao i sisačkog spomenika Debeli brijest, nakon njegove smrti ostao je stručnoj i široj javnosti gotovo potpuna nepoznanica. Jedini izuzetak i ishodišna točka svakom istraživaču su javne zbirke te radovi Želimira Janeša koji se čuvaju u numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu, u fundusu Gradskog muzeja Sisak, fundusu Moderne galerije u Zagrebu i kod privatnih vlasnika od kojih nam za većinu nije poznat identitet.

Gledajući iz rakursa Zbirke Striegl, kao primjer dobre prakse pokazala se strategija kakvu imamo u kontekstu Strieglove donacije Gradu Sisku što je rezultiralo osnivanjem Gradske galerije Striegl. Ovako formiranoj javnoj zbirci, sve dok je zakonskih normativa i regulativa unutar i po kojima djeluje muzejska mreža, ne prijeti opasnost rasipanja, nestajanja i blijeđenja, a ostaju tek izazovi njene stalne prezentacije, interpretacije i valorizacije kao i adekvatne brige o umjetničkim djelima u skladu sa stručnim i tehničkim standardima muzejske struke. Također, primjer je dobre prakse i suradnja koju je Gradska galerija Striegl ostvarila s vlasnicom kolekcije Mihelčić, Valerijom Miličić, i čiji manji izbor radova predstavljamo u kontekstu ove izložbe. Poznato je da je Slavo Striegl bio obiteljski povezan s obitelji Mihelčić.[3] Kolekcija Mihelčić formirala se za cijelo vrijeme Strieglovog aktivnog umjetničkog rada o čemu svjedoče neki od njegovih najranijih radova poput učeničkog rada koji prikazuje sisački Stari grad ili portreta Mire Mihelčić iz 1933. godine, kao i radovi koji obuhvaćaju većinu tehnika u kojima je Striegl radio, od ulja na platnu, ulja na staklu, grafika, akvarela. Teme radova iz ove kolekcije također obuhvaćaju većinu Strieglovih motivskih interesa, od sisačkih pejzaža do mrtvih priroda i animalizma. Dio radova je obitelji MIhelčić Striegl poklanjao za vrijeme svog života, a značajan dio je obitelj naslijedila nakon Strieglove smrti. Od tri poznata značajna nasljednika Strieglovih radova nakon njegove smrti, obitelj Mihelčić je jedna od njih.

Ovom izložbom napravili smo izbor radova koji čine važne segmente ove kolekcije, ali i ukazuju na dijelove Strieglova stvaralačkog korpusa koje smo rijetko imali priliku vidjeti u javnoj, tj. izložbenoj prezentaciji. To je slučaj s portretom mladog Želimira Mihelčića, intimističkim radovima poput Strieglovog autoportreta u pastelu za kojeg je tek pretpostavka da je nastao nakon smrti Strieglove supruge Viktorije, radova koji kaptiraju reminiscencije na obiteljski mesarski obrt i potvrđuju Strieglovu ukorijenjenost u temi animalizma. Također tu su rijetko viđeni pejzaži u tehnici akvarela koji su na samom rubu između figuracije i apstrakcije i koji apostrofiraju Striegla kao istinskog akvarelista koji i kroz krajnji minimalizam poteza i boje ostaje dosljedan i uporan u svojoj figuraciji uspijevajući dočarati autentičnu, ”strieglovsku” atmosferu i ambijent lokalnog kraja. U tim radovima vidimo eksperimentalnog Striegla, slobodnog i oslobođenog strogih akademizama u stalnoj potrazi za svojom idealnom kompozicijom, tj. idealnom slikom. Velik dio radova ovdje izloženih, od akvarela do krokijevskih crteža povrđuje Strieglove riječi: ”Radi jednostavnosti i brzine najdraži mi je kroki. Ono što bih osjetio to bih i naslikao. Crtež je kompliciraniji, vezani ste i perspektivom i anatomijom i pokretom, a u krokiju ste potpuno slobodni, tu nema velikog razmišljanja jer je sve to sekunda, dvije, to je nekoliko crta koje moraju biti točne. To me navelo na akvarel, koji traži brzinu, čistoću, jednostavnost…Kroki i akvarel su mi najbliži, njih najviše volim.”[4]

Radovi iz kolekcije Mihelčić još jednom potvrđuju Strieglovu intimističku dimenziju, vezanost za Sisak te kontunuiranu i stalnu potrebu za eksperimentom, istraživanjem, variranjem te onim što je često puta ponavljao, transponiranju sjećanja i viđenog na papir ili platno.

Važnost ove izložbe je u eksponiranju javnosti Strieglovih djela iz obiteljske ostavštine koji do sada nisu bili izlagani, s naglaskom na otvaranje novih mogućnosti i smjerova u odnosu između privatnih i javnih zbirki. Ovom izložbom želimo poručiti kako umjetnička publika mora biti svjesna pomaka na polju kolektivne baštine, kako bi se oduprla zastarjelim konceptima, jer ekonomski utjecaj doista postaje izvor kulturne dominacije. Samo poboljšavanjem razmjene između umjetnika, privatnih kolekcija i vlasnika, institucija i njihove javnosti imamo priliku osigurati dinamični umjetnički ekosustav za 21. stoljeće i šire.

 

 

 

 

 

[1]Huyssen, A. (1995) Twilight Memories: marking Time in a Culture of Amnesia http://www.columbia.edu/itc/anthropology/rothschild/g6352/client_edit/pdfs/nov28-2.pdf (20.1.2020.)

[2] Službena stranica BMW Art Guide, https://www.bmw-art-guide.com/about-the-guide (20.1.2020.)

[3] Pokojni Želimir Mihelčić bio je sin Strieglove sestre Mire Mihelčić (rođ. Striegl) s kojim je Striegl ostao u kontinuiranom kontaktu za vrijeme cijelog svog života.

[4] Tunjić, A. (3. svibnja 2012.) Razgovor sa Slavom Strieglom: Uvijek sam slikao doživljaj,       http://www.matica.hr/vijenac/474/uvijek-sam-slikao-dozivljaj-19301/ (16.1.2020.)

Oznake

povratak na izložbe
Gradska Galerija Striegl, 2020. Sva prava pridržana. dizajn: Sven Sorić | izrada: Viktor